Home / ŽIVOT + / Ljubav i sex / Navika zbog koje ćete ostariti zajedno

Navika zbog koje ćete ostariti zajedno

Od svih parova koji se vjenčaju, svega tri od deset ostanu u zdravim, srećnim odnosima, kaže psiholog Ti Taširo u knjizi “The Science of Happily Ever After”, koja je objavljena ranije ove godine.

Početkom sedamdesetih došlo je do porasta broja razvoda bez presedana. Zabrinuti zbog toga kakav će uticaj razvodi imati na djecu, psiholozi su odlučili da posmatraju parove i odrede šta je “recept” za zdravu i trajnu ljubavnu vezu.

Da li je svaka nesrećna porodica nesrećna na svoj način, kako je to Tolstoj primetio, ili svi loši brakovi ipak imaju nešto zajedničko?

Psiholog Džon Gotman bio je jedan od tih istraživača. U poslednje četiri decenije proučavao je na hiljade parova, kako bi otkrio šta neku vezu čini srećnom. On je sa suprugom Džuli osnovao Gotman institut, posvećen pružanju pomoći osobama koje su u braku da održe ispunjen i srećan odnos. Svi njihovi savjeti zasnovani su na naučnim studijama.

Džon Gotman počeo je da prikuplja ključna otkrića 1986. kada je otvorio “Laboratoriju ljubavi” sa kolegom Robertom Levensonom na Univerzitetu u Vašingtonu.

Gotman i Levenson dovodili su svježe vjenčane parove u laboratoriju i pratili njihovu interakciju.

Uz tim istraživača, oni su supružnicima stavljali elektrode i postavljali im pitanja o njihovom odnosu, o tome kako su se upoznali, kakve su njihove svađe i lijepe uspomene.

Elektrode su merile protok krvi, brzinu otkucaja srca i koliko se znoje. Zatim su ih slali kući i posle šest godina provjeravali da li su i dalje zajedno.

Od prikupljenih podataka, Gotman je radvojio parove u dvije velike grupe: majstore i amatere. Majstori su i dalje bili u srećnom braku i poslije šest godina, dok su se amateri ili razišli, ili hronično patili zbog lošeg braka.

Kada su istraživači analizirali podatke, vidjeli su jasne razlike između pripadnika prve i druge grupe. Amateri su tokom intervjuisanja djelovali smireno, ali ih je odavalo njihovo tijelo. Srce im je radilo ubrzano, znojili su se više i imali veći protok krvi.

Prateći na hiljade parova, Gotman je otkrio da što su osobe fiziološki bile aktivnije u laboratoriji, to je njihova veza brže propadala.

Međutim, kakve to veze ima?

Problem je u tome što su amateri pokazivali znakove uzbuđenja, i to nimalo prijatnog, dok su govorili o svojoj vezi. Za njih je sjedenje pored bračnog partnera bilo kao suočavanje sa sabljozubim tigrom.

Čak i kad su razgovarali o zajedničkim prijatnim uspomenama, bili su spremni na to da ih neko napadne, ili da sami napadnu.

Majstori su, s druge strane, bili veoma opušteni. Osećali su se smireno i povezano, što se videlo kao toplo i nježno ponašanje, čak i kad su govorili o svađama. Oni fizički nisu ništa drugačiji od amatera, ali je okruženje puno povjerenja i intimnosti učinilo da se emocionalno, a time i fizički, osjećaju prijatno.

Gotman je želio da sazna kako su majstori izgradili takvu ljubav, a kako su amateri uspjeli da je unište.

U studiji koja je usledila 1990. dizajnirao je laboratoriju na Univerzitetu u Vašingtonu, tako da izgleda kao lijepa spavaća soba sa stolom zgodnim za doručak.

Pozvao je 130 tek vjenčanih parova da provedu dan u ovom utočištu i pratio ih dok su obavljali normalne aktivnosti – kuvali, čistili, slušali muziku, jeli, ćaskali… Gotman je ovdje došao do prelomnog otkrića.

Tokom dana, supružnici su jedno drugom slali, kako je to nazvao, “zahtjeve za povezivanje”. Na primjer, muž je ljubitelj ptica i primijeti detlića na obližnjem drvetu. On supruzi kaže: “Pogledaj ovu divnu pticu napolju!” On tim saopštenjem ne komentariše jasno stanje stvari, nego i traži reakciju svoje supruge, znak podrške, u nadi da će se povezati s njom u zajedničkom interesovanju.

Supruga sada ima izbor. Može da reaguje tako da se približi ili udalji od svog supružnika, kaže Gotman.

Iako je priča o ptici sasvim beznačajna, ona zapravo otkriva mnogo o tome koliko je veza zdrava.

Suprug je smatrao da je ptica dovoljno važna da pokrene razgovor, a onda se otvara pitanje da li njegova supruga to uviđa i poštuje.

Ljudi koji su se približavali svojim partnerima, umjesto da se udaljavaju, pokazivali su interesovanje za “zahtjev za povezivanje” koji je slao njihov partner. Oni koji su se udaljavali, reagovali su minimalno i nastavljali da rade ono što su radili i do tada. Među nekima je čak izbijala i agresija, zato što ih je partner “zahtjevom” prekinuo u onome što rade.

Ove interakcije u velikoj mjeri su se odražavale na kvalitet braka. Parovi koji su se razveli poslije šest godina imali su svega 33 pozitivne reakcije na “zahtjev” partnera. Dakle, ostvareno je svega tri od deset njihovih želja za emocionalnom povezanošću.

Parovi koji su ostajali zajedno imali su takve reakcije u 87 odsto slučajeva, ili su devet od deset puta ispunili emocionalne potrebe svog partnera.

Prateći takvu interakciju, Gotman je uspevao da predvidi sa tačnošću od čak 94 odsto da li će supružnici ostati zajedno, bez obzira na njihovu klasu, seksualnu orijentaciju, imanje ili nemanje dece.

Kako je rekao, to u najvećoj mjeri zavisi od pristojnosti i darežljivosti, odnosno od kriticizma i neprijateljskog stava.

“Majstori imaju jednu naviku: oni skeniraju društveno okruženje u potrazi za stvarima koje cene i na kojima su zahvalni. Oni grade ovu kulturu poštovanja vrlo svrsishodno. Amateri posmatraju društveno okruženje u potrazi za partnerovim greškama”, rekao je Gotman u jednom intervjuu.

Ljudi koji namjerno ignorišu svog partnera, ili osjećaju potrebu da ga kritikuju čak i bez razloga uništavaju vezu, čineći da se njihov partner oseća bespotrebno i nevidljivo.

Oni ne samo da ubijaju ljubav u vezi, nego i utiču na fizičko propadanje osobe sa kojom su.

Ljubaznost, s druge strane, ljude drži zajedno. Gotmanovo istraživanje je pokazalo da je ljubaznost, uz emocionalnu stabilnost, najvažniji činilac zadovoljstva brakom.

Postoje dva načina na koja možete gledati ljubaznost. Možete misliti da je to urođena osobina: ili je imate, ili nemate. A možete je gledati i kao mišić, koji vežbom ojača, iako je možda kod nekih ljudi manje razvijen.

Majstori ljubaznost vide kao mišić. Oni znaju kako da ga vježbaju i održavaju u dobroj formi. Oni znaju da je za dobru vezu potreban stalan rad.

Najteže vrijeme za vežbanje ljubaznosti je tokom svađe, ali je to istovremeno i najvažniji trenutak za izražavanje ljubavi. Ako pustite da se agresija otrgne kontroli, rizikujete da možda nepovratno uništite vezu.

“Biti ljubazan ne znači ne izražavati bijes”, kaže Džuli Gotman. “Ljubaznost vas podsjeća kako ćete izraziti vašu ljutnju. Možete baciti koplje na vašeg partnera, a možete mu i objasniti da se osjećate povrijeđeno i ljutito.”

Džon Gotman dodaje: “Amateri će drugačije reagovati u svađi. Oni će reći: ‘Kasniš! Šta s tobom nije u redu? Isti si/ ista si kao tvoja mama’. Majstori će reći: ‘Žao mi je što te kritikujem zbog kašnjenja i znam da nisi ti kriv / kriva, ali zaista me nervira to što ponovo kasniš.’.

(B92)

loading...

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com