Ljube se dobri, loši, zli…
Znate onu scenu kada šarmantni brkonja Clarke Gable zgrabi plahu Vivian Leigh, savije je kao grančicu i poljubi toliko strasno da se ova doslovno izuje iz cipela? Eh, davno su prošla ta vremena klasičnog Hollywooda kada su svi otkidali na pravi strastveni poljubac, a suptilnu je romansu tog doba zamijenilo vulgarno twerkanje pozadinama o prepone napaljenih likova. Ipak, ima onih koji još uvijek njeguju staru praksu razmjene poljubaca.
Iako su neka nova istraživanja pokazala kako se tokom 10 sekundi ljubljenja između usta dvije osobe razmjeni oko 80 miliona bakterija (mmmm…), poljubac je i dalje jedna od najvažnijih aktivnosti i evolucijskih prednosti čovječanstva. Tome definitivno pripomaže i sama fizionomija usana koje su jedino kod ljudske vrste napućene tako, a lagano ih učimo koristiti već od najranijeg djetinjstva i to tokom dojenja ili hranjenja bočicom. Naravno, kao i svaki drugi dio tijela prožet osjetljivim nervnim završecima, usne su intenzivna erogena zona pa čak i lagani dodir izaziva pobudu i bujicu signala.
Kada se poljubac gleda s evolucijskog gledišta, mnogi naučnici smatraju kako upravo on igra odlučujuću ulogu u odabiru partnera, prije svega zbog kombinacije mirisa (vaš je nos tik do druge osobe), osjeta ukusa i samog dodira. Neka su istraživanja tako pokazala kako čak i do 66% žena te 59% muškaraca prekida obećavajuće veze ako nešto ne štima s ljubljenjem jer to znači da partner nije genetski idealan, a švajcarski biolog Claus Wedekind ide toliko daleko da smatra kako žene na osnovu poljubaca biraju muškarce s različitim genetskim kodom imunološkog sistema od svog, time povećavajući šanse da njihovo zajedničko dijete bude zdravije i izdržljivije. Moramo priznati-priroda je čudo!
No, kada jezikom istražujemo usnu šupljinu neke osobe uglavnom ne mislimo na biologiju, imunološki sistem i genetski materijal buduće djece već na to koliko nam je ugodno. Milijarde malenih nervnih završetaka su uključene u ovo naizgled obično razmjenjivanje nježnosti, a sve to izaziva lučenje hormona i neurotransmitera poput dopamina (požuda i sreća), oksitocina (znan kao i “hormon ljubavi”, izaziva bliskost i privrženost), adrenalina (napetost) i kortizola (olakšava opuštanje). Stvari su sasvim jednostavne: ako nema ovih faktora i ako ne osjećate ništa tokom poljupca (pogotovo prvog), teško je da će se iz svega toga izroditi nekakva zaljubljenost ili ljubav. Ali to nikako ne znači da trebate odustati… štaviše, treba se ljubiti što više, jer Majka Priroda nam ga sigurno nije dala tako divnu mogućnost za džabe!
(Idesh!)
