Šta da radimo s prijateljima koji se javljaju samo kad smo im potrebni
Za prijatelje smo spremni da stavimo ruku u vatru – no katkad samo načelno. Ponekad ih uzimamo zdravo za gotovo. Nađemo li se, međutim, u situaciji da se prijatelji tako ponašaju prema nama, vrIJeme je da se zapitamo koliko sami sebe poštujemo.
Obožavam svoja dva psa – Lolu i Bena. Zbog njih mi nije teško da izađem u šetnju ni po snIJegu, ni po pljusku, ni kada sunce upeče, pa čak ni kada – dok čitam najuzbudljiviji dIo knjige koju jednostavno ne mogu ispustiti iz ruke – Ben sJedne pred moje noge i lavežom mi kaže da mora obaviti nuždu. Ostavljam knjigu, oblačim se, stavljam im ogrlice i idemo napolje!
Moj je unutrašnji sat namJešten tako da zazvoni kada je vrijeme za njihovo hranjenje. Ne izlazim iz kuće ako nisam provjerila da li imaju sve što im treba. Žurno se vraćam i iz najprijatnijeg izlaska kako bih svoje pse prošetala prije spavanja. Oni su mi pseće odani, a stekli su povjerenje da ih nikada neću ostaviti na cjedilu. Oni su moji pseći prijatelji.Pouzdanost i povjerenje nema cijenu
Nedavno mi je prijatelj, kojeg veoma nervira što sa psima u našoj zemlji ne smijemo u restorane, prodavnice i javne ustanove, ispričao zanimljivu priču. Umro neki čovjek i odjednom se našao na putu kroz predivnu šumu. Njegovoj radosti nije bilo kraja kada je shvatio da uz njega korača i njegov vjerni pas koji je odavno uginuo. U društvu starog kućnog ljubimca i prijatelja čak mu se i smrt učinila sasvim prihvatljivom.
Hodali su tako, umorili se i ožednjeli. Došavši do prelijepog proplanka, naišli su na zlatna vrata na kojima je pisalo „Raj”. Čovjek zamoli čuvara na ulazu za malo vode. Čuvar mu ponudi da uđe u vrt, sav popločan zlatom i dragim kamenjem, ali mu kaže da je psima ulaz zabranjen pa ga ne može povesti sa sobom, čak ni da mu da gutljaj vode. Ako želi da uđe u Raj, mora da ga ostavi pred ulazom. Čovjek odluči da Raj nije mjesto za njega. Svog psa ne bi ostavio ni za sve blago i obilje koje nudi Raj.
Nastavi on tako sa svojim psom dalje i dođe do neuglednog, iako uredno održavanog vrta. Zamoli čuvara za vodu i ovaj mu da lonče i činiju za psa i kaže mu: „Slobodno uđite i povedite svog psa, ima vode i za njega.” Čovjek zbunjeno upita kakvo je to mjesto, a čuvar mu odgovori: „Ovo je Raj! Malo niže od nas oni iz Pakla lažno navode ljude da odu kod njih.” „Zar vam ne smeta da se lažno predstavljaju kao Raj?” pita čovjek čuvara. „Ni slučajno”, odgovara čuvar, „čak nam je drago da kod nas ne dolaze oni koji bi zbog zlata i obilja ostavili svog najboljeg prijatelja pred vratima!”
Čuvši tu priču, pomislila sam na najvažniju od svih odlika prijateljstva – povjerenje da jedni druge nećemo iznevjeriti. To povjerenje negujem i u odnosu sa svojim psima. Oni mene obasipaju neupitnom ljubavlju, a ja njih brigom i pažnjom, spremna da budem uz njih kad sam im potrebna.
Sa mnom je sve u redu! Imam ja i prijatelje na dvije noge. I volim ljude isto kao što volim životinje. S nekima njegujem prijateljstva čak iz doba rane mladosti, a neke sam pak upoznala kao odrasla osoba. Međutim, neki moji prijatelji su – bivši, baš poput nekih muškaraca koji su mi bili partneri. Ti su prijatelji u mom životu bili onoliko dugo koliko su trajale moje najvažnije veze. Zajedno sa svojim bivšim partnerima gradila sam prijateljstva s njihovim ili zajedničkim prijateljima. No s prekidom odnosa nerijetko su otišli i neki dragi ljudi. Odabrali su lojalnost jednoj strani i tako se završio i prijateljski odnos s drugom stranom.
Srećni smo kada u odnosu izgradimo povjerenje jer bez tog kvaliteta pravo prijateljstvo jednostavno nije moguće. Prijateljstvo i pouzdanost rezultat su odanosti i poverenja, a ti „sastojci”, ili njihov manjak, pokazuju je li neki odnos za nas vrijedan ili nije.
Prijatelji su nam važni za osjećaj ispunjenosti i sreće u životu, no jednako su tako i izvor čestih izazova jer međuljudski odnosi imaju svoju dinamiku, svoje uspone i padove. Odnosi s drugim ljudima nužni su kako bismo zadovoljili jednu od osnovnih ljudskih potreba – potrebu za prihvatanjem. No upravo se često osjećamo odbijenima i nedoživljenima upravo u odnosima koje smatramo prijateljstvom. Na prijatelje, naime, želimo uvijek moći računati – i u dobru i u zlu. No neki ljudi samo traže i uzimaju, što drugu stranu dugoročno ostavlja iscrpljenom i praznom.
Takvi odnosi nemaju smisla i najbolje ih je prekinuti, no katkad ipak u njima ostajemo jer mislimo da moramo. Ako nas je neko razočarao kao prijatelj, a s njim, na primjer, radimo, biće nam teško da održavamo korektne poslovne kontakte ako prijateljstvo pukne. U takvim situacijama kontakti na koje smo prisiljeni mogu postati prava noćna mora.
Neke osobe jednostavno ne shvataju koliko je pouzdanost proizašla iz povjerenja bitna. Nemaju taj kvalitet i nisu dobri prijatelji: nešto se s vama dogovore pa u zadnji čas odustanu ili nestanu, a vi izvisite. Onda vam se jave kad ste im potrebni ili kad nemaju ništa bolje u planu. Imala sam nekoliko takvih „prijateljica”.
Kada spoznamo svoju vrijednost, kada se poštujemo – bez ljutnje odustajemo od jednostranih prijateljstava. Nepouzdanim osobama jednostavno više ne dajemo svoje povjerenje i vrijeme. Iskreno i otvoreno kažemo im – ne! Radije svoje vrijeme posvećujemo ljudima s kojima dijelimo međusobno poštovanje. S onima koji nas zaslužuju.
Great post. I was checking continuously this blog and I’m impressed! Extremely helpful info particularly the last part I care for such information a lot. I was seeking this particular info for a very long time. Thank you and best of luck.