Novogodišnja poruka Paola Koelja: Šta da kažemo sjutra - Volim Podgoricu

Novogodišnja poruka Paola Koelja: Šta da kažemo sjutra

Mudra poruka mudrog čovjeka koju treba pročitati….

Na dan 31. decembra 2014. godine, Paolo Koeljo nas podsjeća da niko ne može krenuti unazad, ali svi možemo krenuti unaprijed…

“A sjutra, kad izađe sunce, sve što treba da kažemo sebi je:

O ovoj godini ću misliti kao o prvoj godini svog života.

Pogledaću sve članove porodice, iznenađeno i uzbuđeno, srećan što su tu uz mene i što u tišini dijelimo ono o čemu se toliko priča a tako malo razumijemo – ljubav.

Proći ću kraj prosjaka koji će mi zatražiti nešto novca. Možda ću mu ga dati, a možda ću samo proći pored njega misleći kako će ga potrošiti na piće. I dok prolazim, čuću njegove uvrede i znaću da je to prosto način na koji on komunicira sa mnom.

Proći ću pored nekog ko pokušava da uništi most. Možda ću pokušati da ga spriječim, a možda ću shvatiti da on to čini jer nema nikog ko bi ga čekao na drugoj strani mosta i da je ovo samo način da izbjegne usamljenost.

Gledaću sve i svakog oko sebe kao da ih vidim prvi put, naročito one male stvari na koje sam se navikao, zaboravljajući magiju koja ih okružuje. Pijesak u pustinji, na primjer, koji se pomjera energijom koju ne razumijem, jer ne mogu da vidim vjetar.

Umjesto da zabilježim stvari koje vjerovatno neću zaboraviti, u svesci koju uvijek nosim zapisaću pjesmu. Čak i da nikad nisam napisao nijednu i čak i ako nikad više ne napišem nijednu, bar ću znati da sam jednom imao dovoljno hrabrosti da svoja osjećanja pretočim u riječi.

Kad stignem do malog sela koje tako dobro poznajem, ući ću iz drugog pravca. Osmjehivaću se, a seljani će govoriti: “Mora da je bijesan što su rat i uništavanje ostavili pustoš”.

Međutim, ja ću se samo smiješiti, jer mi prija što znam da misle kako sam bijesan. Osmjeh je moj način da kažem: “Možete mi uništiti tijelo, ali ne i dušu.”

Večeras, prije nego što krenem, provešću malo vremena sređujući gomilu stvari za koju nikad nisam imao dovoljno strpljenja. I otkriću da je tu i mali dio moje istorije.

Sva pisma, poruke, isječci i recepti će krenuti u svoj život i moći će da mi ispričaju neobične priče – o prošlosti i o budućnosti. O najrazličitijim stvarima na svijetu, o svim putevima na koje smo išli, o svim ulascima i izlascima iz mog života.

Obući ću košulju koju često nosim i po prvi put ću obratiti pažnju na to kako je sašivena. Zamisliću ruke koje su uprele pamuk i rijeku u kojoj su niti rođene. Shvatiću da su sve te sad nevidljive stvari dio istorije moje košulje.

I sve one stvari na koje sam navikao – kao što su sandale koje su, poslije duge upotrebe, postale produžetak mojih stopala, biće uvijene u misteriju otkrića.

Pošto krećem u budućnost, pomagaće mi ogrebotine na sandalama nastale onda kad sam se saplitao u prošlosti.

Neka sve što mi ruka takne a oči vide i usta okuse bude drugačije a opet isto.

Na taj način, sve te stvari će prestati da budu mrtva priroda i, umjesto toga, objasniće mi zašto su tu tako dugo – otkriće mi čudo ponovnog susreta s emocijama koje su se uglačale rutinom.

Iz “Rukopisa otkrivenog u Akri”

Prevod: Kristina Ivanović

Slične Objave

Back to top button
WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com