Rodna kuća Branka Ćopića u sramotnom stanju

Putovanje od Bosanske Krupe do Hašana, podgrmečkog sela za koje bi malo ko čuo da u njemu nije rođen Branko Ćopić, zimi zna da potraje i sat vremena. Zavojitim putićem put se naglo uspinje da bi se pretvorio u makadam koji se probija kroz gustu šumu. Tu je negdje i entitetska granica između Federacije BiH i Republike Srpske. Kada pomislite da se već debelo predugo vozite, na improviziranoj benzinskoj pumpi reći će vam kako do Hašana ima još petnaestak kilometara, s napomenom da pripazite da ne promašite skretanje. Ipak, teško ga se može promašiti, jer putić koji vodi do Ćopićevog zavičaja i na kom se teško dva automobila mogu mimoići, nazvana je „Putem Branka Ćopića“.

Rodno mjesto velikog književnika posjetili su novinari portala Lupigo.com, a ono što su tamo zatekli može samo da vas ostavi bez riječi. Na pitanje gdje je ovdje kuća Branka Ćopića, mještani odgovaraju kratko i jasno – nigdje.

„Nigdje“, stići će još brže odgovor. „Znate, ta kuća više ne postoji“, objašnjava Dušanka Dakić vidjevši „upitnike iznad naših glava”. Kuća u kojoj je rođen veliki pisac, na kojeg je ponosan cio ovaj kraj, odavno je, naime, tek kamena razvalina. Zato su mještani, valjda od srama, tablu s natpisom „Kuća Branka Ćopića“ prebacili na susjednu kuću, u kojoj je veliki pisac takođe nekada živio, a koja je danas u tek malo boljem stanju od kamenih razvalina njegovog rodnog doma.

Samo ovo je ostalo od rodne kuće Čopića, Foto: Lupiga.com

Dušanka Dakić, učiteljica u penziji, kaže da je rođena u ovom mjestu i da joj je zbog toga još bolnije kada vidi u šta se pretvorila kuća, koja bi trebalo da bude spomenik. Ona je veliki poznavalac Ćopićevih djela kao i, uostalom, većina lokalnog stanovništva, i svi se slažu da u od čuvene bašte sljezove boje ništa nije ostalo. Svi ovdje znaju za djeda Radu, mačka Tošu, psa Žuću, poljara Lijana ili strica Nidžu.

Kao i na bezbroj mjesta u ovim krajevima i ovdje se danas uobičajeno žaluje za nekim boljim vremenima. Stanovništvo je ovdje „pri kraju“, otkriva nam učiteljica, koja je uvjerena da selo nepovratno odumire i da mu nema spasa.

„Ko to zna gdje sve ovdje ima mina“, reći će nam seljani, a da je uistinu takva situacija svjedoče i brojna upozorenja o miniranom području.

„Bilo bi lijepo da ovde đaci dolaze, da vide izvorište tog nekog dobrog duha o kojem je Branko pisao, ali teško da će se to ikada dogoditi“, tužno će Dušanka, svjesna da realnost današnjeg vremena ubija svaku nadu već u njenom začetku.

Mještanin Mile Pejić se sjetom se prisjeća školskih dana i nezaboravnih Ćopićevih djela, a sa tugom pokazuje na ono što je nekada bila kuća Branka Ćopića.

„Evo, tu je rođen“, pokazuje nam Mile rukom na hrpu kamenja za koju se teško i može pretpostaviti da je nekada bila uobličena u nešto što je ljudskih ruku djelo. Nema tamo već dugo ni sljeza ni bašte. Odmah pored hrpe kamenja nalazi se kuća, odnosno ono što je od nje ostalo – tek dva zida – na kojoj stoji ploča s ćiriličnim natpisom „Kuća Branka Ćopića“. Nešto dalje je objekt novijeg datuma. Marić će nam objasniti da je to Ćopićev sinovac, Zdravko Ćopić, napravio sebi vikendicu.

Iako mještani pričaju kako je Vlada u nekoliko navrata davala novac za obnovu Ćopićeve rodne kuće, s namjerom da je pretvori u memorijalni centar. Niko ne zna gdje je novac nestao, samo je jedno sigurno – u kuću ništa nije uloženo. Bliski rođak Branka Ćopića, Slobodan Ćopić, na te će priče samo odmahnuti rukom.

Slobodan Ćopić, Foto: Lupiga.com

„Stalno se nešto priča, ali nikad niko ništa da poduzme. Ne treba neki veliki novac da se to obilježi. Malo drveta, ruke, i to je to. Ona i jeste bila od drveta. Zemlju sam ja prenio na opštinu, s ciljem da se napravi kuća i s jednim uslovom da to može biti samo u svrhu neke spomen kuće“, priča on. Godine prolaze, a s kućom se ne događa baš ništa i kod njega se javlja sumnja je li dobro postupio kada je prenio zemljište, tačno 659 kvadratnih metara, na opštinu koja je i inače jedna od siromašnijih opština u Bosni i Hercegovini. Kaže kako su na kuću stavili drveni natpis “kuća Branka Ćopića” da ljudi ne bi lutali po selu, a ta je ruševina jedino na šta se ploča uopšte mogla staviti.

Tabla stoji na kući koju je Branko Ćopić izgradio kada je dobio novac od svoje prve knjige, a rodna kuća više ni ne postoji, ostalo je samo kamenje, sa tugom priča rođak.

Slobodan je pokazao i fotografije iz srećnijih vremena, kada je kuća još stajala a porodica se rado skupljala oko književnika. Prisjeća se kako je Ćopić najčešće dolazio ljeti, a svaki njegov dolazak u selu je bio tretiran kao praznik. Kažu, uvijek je bio „narodski“ čovjek, veliki veseljak i šaljivdžija, koji je neprestano izvodio simpatične šale. 

Ipak, od kuće danas gotovo da ništa nije ostalo, a izgleda da opština po tom pitanju ništa ne planira da preduzme.