KAKVI SMO TO LJUDI: Tri starice poslednje dane provode u ruševini kod Pljevalja, država žmuri
Tri starice, koje su život provele u teškom radu, starost provode u nemaštini i ruševini. Uzalud su se obraćale grdskim vlastima Pljevalja i tamošnjem Centru za socijalni rad. A traže samo – jednu sobicu, bliže gradu, da koliko toliko dostojanstveno provedu poslednje dane.
U trošnoj kući, prepunoj vlage, do koje vodi blatnjavi rudnički put, Milka Prijović, Radmila Svrkota i Mileva Pupović, same provode svoje penzionerske dane. Daleko od grada i prvih komšija, njih tri uspijevaju da opstanu u surovim uslovima, uprkos lošem zdravlju i nedaćama sa kojima se svakodnevno susreću.
Ove penzionisane radnice Zemljoradničke zadruge „Doganje“, za vrijeme rada, nisu sebi stvorile krov nad glavom, pa su nakon što su pošle u penziju, ostale da žive u kući koja im je ustupljena kao nužni smještaj.
I na tome su zahvalne tadašnjem direktoru koji im je omogućio „da imaju svoj savitak“ u kući u kojoj su godinama boravile, zajedno sa ostalim radnicima, koji su brinuli o stoci.
Muzle su kažu i stotinjak krava u vremenu kada je Zadruga dobro radila.
Sada se međusobno druže i pomažu koliko mogu. Nedavno su ostale bez četvrte svoje koleginice koja je iznenada preminula.
“Kako smo koja odlazile u penziju ostajale smo da živimo ovdje u ovoj kući. Kao što vidite uslovi su nikavi ali drugog izbora nijesmo imale”, kaže sedamdesetšestogodišnja Radmila, koja mjesečno prima oko 180 eura penzije.
Njeno zdravlje je ozbiljno narušeno jer je do sad preležala pet moždanih udara. Sama brine o sebi a zahvalna je djeci od brata, koja je povremeno obilaze i pomažu kad god im dozvole obaveze na selu.
Trošna kuća, na kojoj je oljuštena fasada otriva ciglu od koje je prije pedesetak godina napravljena, a truli prozori dodatno upotpunjuju utisak.
Miris vlage je prvo što se osjeti kada se zakorači u dom ovih Pljevljakinja. Na zidovima se vide crni tragovi niz koje se sliva voda sa krova koji prokišnjava. Crijep nema ko da zamijeni, niti da pokosi dvorište.
Radmila kaže da su uspjele da rukama počupaju veću travu, kako bi mogli prići do cisterne, iz koje se snabdijevaju vodom. Njih je postavio Rudnik uglja nakon što im je zbog napredovanja rudarskih radova iskidao dovodni kabl gradskog vodovoda.
Milu, Radmilu i Milevu stigla je starost, a do sada im je najveća želja, da imaju svoj krov nad glavom, ostala neispunjena. Ipak se nadaju će i za njih naći neko rješenje i da će im dobri ljudi pomoći .
“Niko iz Centra za socijalni rad ne dolazi da nas obiđe, niti iz Opštine. Obraćali smo se više puta lokalnoj vlasti da nam pomognu kako bismo riješili svoje stambeno pitanje, ali do sada niko nije iskazao želju da nam pomogne”, kaže Radmila, čiju priču nakratko prekine jaka eksplozija iz rudničkih kopova.
“Ovako je svaki dan. Kad u Rudniku miniraju naša kuća se sva trese kao da je zemljotres”, priča sedamdesetpetogodišnja Milka. I ona je lošeg zdravlja. Otežano priča nakon što je u decembru imala moždani udar. Dok se nije oporavila nekoliko mjeseci je boravila kod kćerke na Žabljaku. I Mileva ima zdravstvenih problema, kažu njene prijateljice. U trenutku naše posjete bila je otišla u posjetu svojoj rodbini u pljevaljsko selo Bobovo.
Iako im je sadašnji smještaj daleko od toplog doma, Milka Radmila i Mileva, strepe da bi mogle ostati i bez njega jer je kop Rudnika uglja došao na par stotina metara od njihove kuće.
“Samo tražimo po jednu sobu sa kupatilom bliže gradu, kako bismo ostatak života provele u boljim uslovima nego što su ovi u kojima sada živimo. Ostarjele smo i razne bolesti su nas pritisle, pa ne možemo više skoro ništa same da uradimo. Daleko nam prodavnica pa sve što nam treba od namirnica neko od rodbine mora da nam donese,” kaže Milka.
(Vijesti)
