Nelević: Mladost u Jugoslaviji bila je žestoka i radna
Mladen Nelević jedan od najangažovanijih crnogorskih glumaca, za sebe kaže da ga još prate ,,krediti“ uspjeha u bivšoj Jugoslaviji. Zbog toga je on ,,domaće“ lice i kod nas, u Srbiji, Bosni, Hrvatskoj, Makedoniji… Jedan je od rijetkih glumaca koji je ušao na velika vrata već na početku karijere. Nizao je uloge u TV serijama i filmovima. Mlađa televizijska i filmska publika mogla je Mladena Nelevića upoznati u serijima , ,,Budva na pjenu od mora“, ,,Mješoviti brak“, ,,Naša mala klinika“, ,,To toplo ljeto“, ,,Dva smo svijeta različita“ ili u filmovima ,,Motel Nana“, ,Čitulja za Eskobara“ i ,,Klopka“, a nedavno je odigrao rolu u filmu ,,Mašinovođa“ gdje igra najboljeg prijatelja glavnog junaka kojeg glumi Lazar Ristovski.
Na pitanje kako se pripremao za ulogu željezničara Dragana Dizela, u filmu ,,Mašinovođa“, čije snimanje je nedavno završeno u Beogradu, Nelević odgovara da mu taj svijet nije blizak, te da je malo znao o životu tih ljudi, dok mu u ruke nije došao scenario.
–Često putujem vozom i razgovarao sam s ljudima koji rade na željeznici i interesovao se koliko su priče koje opisujemo realne i da tokom radnog vijeka mašinovođe pregaze po dvadesetak ljudi. Ta činjenica me je iznenadila i šokirala. Radović je u filmu tim junacima dao duhovitu notu. Lijepo je upleo komediju i tragediju. Interesantno je da ti ljudi i pored toga nijesu tužni. Nose u sebi duhovitost koja je ventil i izlaz za svu tu muku koju oni prežive u toku radnog vijeka. Tako je i scenario sklopljen da pored te muke i tragičnih stvari koji nosi film, on ipak obiluje nekim duhovitim elementima. Mislim da sam odgovorio zahtijevu koji se traži od mene u toj priči, priča Nelević.
Sa Milanom i Mimom Karadžić se zna iz djetinstva. Kaže da su zajedno proveli momačke dane, maštali, upisivali akademije, odlazili jedni od drugih.
-U Podgorici smo se da kažem malo igrali Dodesta. Pošto ovdje nije bilo akademije upisivali smo ih tamo gdje ih ima, gradili karijere negdje druge. Ostali smo i dan danas u izvanrednim odnosima kao životni drugari, koji se nikad ne zaboravljaju, kaže Nelević.
Nekada se ulagao veliki novac u film, snimalo se po 60 filmova godišnje u bivšoj Jugoslaviji, danas jedan ili dva…
-Istina, oko 60 filmova godišnje se radilo u onoj Jugoslaviji. Trideset je išlo na Pulu, a ja sam svake godine snimao po dva, tri filma. Tito je na vrijeme shvatio da je film mnogo važna stvar za zemlju, pa je država izdvajala veliki dio sredstva za snimanje. Recimo, Amerika se reklamirala preko filmova. Na taj način su upoznavali svijet sa onim što su htjeli da kažu. Kao djeca, pod uticajem američkih filmova i mi smo se igrali kauboja i indijanaca. Eto koliko je to bilo reklamirano, ja sam recimo uvijek htio da budem kauboj, a ne indijanac. Danas, ljudi koji upravljaju zemljama ne shvataju koliko su filmovi bitni za promociju zemlje. Bioskop je nekad imao svoju dimenziju. Film se uvijek cijenio kao umjetnost, kao veliko platno, kojeg sada nema, ocjenjuje Nelević za Pobjedu.
Ranije smo, kaže, gledali fimove dignute glave na velikom platnu sa velikom fascinacijom, sad ih gledamo spuštene glave na tabletima, telefonima i drugim glupostima.
-Sjećam se u moje vrijeme, nije bilo kafića nego su se djevojke izvodile na film. Sada je sve degradirano, jedino je Sarajevo zadržalo finu školu i autore što se tiče filma. To je i dan danas ostalo tako. Oni su nastavili tradiciju velikih kuća (Forum film, Sutjeska film) koje su u onoj Jugoslaviji postojale. Mladi ljudi imaju uspijeha u stvaralaštvu, dobijaju Oskare, Lavove, Medvjede, prije svega, za film. To je zbog toga što se drže kao grupa i znaju da jedino ako pomažu jedni drugima uspjeće, a uz to i biti nagrađeni. Za razliku od Crne Gore, gdje autori nastupaju samostalno i tajno, gdje niko ne zna šta rade dok im djelo ne izađe na doboš. Neko skupi neku crkavicu da napravi film, koji ne može da bude toliko dobar da ode na festival sa strane. To su mali filmovi, a prave se sa velikim ambicijama. Sa siromašnim filmom ne može se postići vrhunski uspijeh. Jedini spas je da ljudi komuniciraju barem na ovom prostoru koji govori jednim jezikom, za mene jedinim razumljivim. Treba da se udružujemo i da pravimo zajedničke projekte. Politiku treba izbjeći, i fokusirati se na to da se radi o interesu filma, kojeg će ljudi da razumiju u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu. To je tržite od 25 miliona, sa dobrim projektom vratiće se novac koji je uložen u film, priča Nelević.
Na pitanje da li je tačno da je u Sarajevu proveo najljepše godine odgovara potvrdno, a jedan od razloga je taj što je upoznao suprugu SLavku.
-Ali tu su i studiranje, uspjesi, prve radosti ovog posla, i prvo osjećanje da postojim bilo je u Sarajevu. Dobro su mi išle studije, karijera, radio sam puno serija, filmova, osjetio sam slast života u Sarajevu tog vremena. Ljudi i događaji u ovom gradu ostaće zauvijek upamćeni. Tada sam bio mlad, a mladost u Sarajevu, uopšte u Jugoslaviji bila je žestoka i radna, kaže glumac.
Rat ga je vratio u Crnu Goru. dodaje, da nije mislio da se zadržavam puno.
-Mislio sam da idem u Beograd, zbog posla. Međutim Beograd u to vrijeme nije bio onaj kojeg pamtim. Vidio sam da to nije to. Mogao sam da radim u pozorištima, imao sam pozive. Malo po malo, ovdje je krenulo da se ulaže u pozorište, pokrenuo se i projekat Budva teatar, to je bilo osvježenje. Ulagalo se u pozorište i malo se bolje živjelo od pozorišta nego u Beogradu u to vrijeme. Dobri glumci iz Beograda jedva su čekali da dođu u Crnu Goru da rade predstave, jer je tamo sve bilo ugroženo. Svi ,,gubitnici“ iz ovih ratova su krenuli u velike gradove, sve je bilo pretrpano. Taj Beograd više nije bio isti. Odlučio sam da ostanem u Crnu Goru, razmišljao sam ili ću biti poljoprivrednik na selu ili ću biti glumac. Ali eto, nijesu me zaboravili u Bosni, Hrvatskoj i Srbiji. Neki trag je ipak ostao. Tako da radim svugdje. A dobro se živi ovdje, prošle su godine, pa nije bilo razloga da idem bilo gdje od kuće, zaključuje Nelević.
(Analitika)
