Kako vaspitavaju djecu na Tibetu: Osmijeh prije svega

Kažu da se Tibet mijenja brzinom brzog voza. Jedan od tih vozova svako veče kreće iz Pekinga za Lasu, glavni grad Tibeta. Na tom putu može vidjeti istorija, umjetnost, duhovnost i sve ono što nas asocira na Tibet. Visoki planinski vrhovi pokriveni snijegom. Tibetanski jezik i pismo. Rog dugačak 3 metra, dio budističkih obreda, koji proizvodi predivne duboke, mistične zvuke. Vunene šarene kape kao zaštita od hladnoće. Osmjeh na licima djece.

Danas se na Tibetu prepliću dva paralalena toka, jedan koji pokušava da očuva tradiciju i drugi koji pokušava da uvede ono što se smatra civilizacijskim tvorevinama 21. veka. Ali, kako će ih ubijediti da promjene svoj način računanja vremena? Naime, tibetanska godina ima 354 dana. Svoj naziv godina dobija prema nekom od pet prirodnih elemenata, jin i jang energijama i 12 simboličnih životinja. Kako će ih ubijediti da promjene svoju medicinu? Ovdje ljekari svoje znanje uče napamet, jer nema nikakvih pisanih dokumenata.

Osim što daju dijagnozu, ljekari pronalaze i sirovinu za prirodni lijek i sami prave taj lijek. Sve to čine potpuno besplatno. Ljekari žive od naknade za ljekove i od poklona. Kako utvrđuju za koga je besplatno, a za koga je naknada za ljekove visoka? Prilikom pregleda i očitavanja pulsa pacijenta, on zna koliko mu je život lak ili ne, i na osnovu toga će odrediti cijenu ili će dati lijek besplatno. Iako je ponekad pri liječenju traumatskih slučajeva hirurgija neizbježna, zbog insistiranja na očuvanju svih organa čovjekovog tijela i liječenju svakog od njih, tibetanska medicina je izgubila hirurgiju.

Sa druge strane, Tibetanci se smatraju najzdravijim ljudima na planeti. Na nadmorskoj visini od 2.500 metara žive pripadnici plemena Hunzi, čiji prosiječan životni vijek iznosi 120 godina, a radno su aktivni i do 90.

Koliko je sve njihovo specifično, možda najbolje potvrđuje istraživanje Ramsusa Nilsena sa Univerziteta Berkli. On već godinama pokušava da dokaže da su Tibetanci u tolikoj mjeri drugačiji da zapravo i nisu homo sapiensi, niti imaju DNK kao ljudi. Zaista, pojedini dokazi potvrđuju različitost DNK. Čak i prije Nilsenove teorije, američki naučnici sa Univerziteta Juta pronašli su gene koji omogućavaju Tibetancima da izdrže veoma niski nivo kiseonika u atmosferi, na velikim nadmorskim visinama. U istim ovakvim uslovima „obični” ljudi jedva dišu, osjećaju se iscrpljeno danima, a često imaju i komplikacije na plućima i mozgu.

U pojedinim plemenima još uvijek vlada poliandrija – bračna zajednica koju čine jedna žena i više muškaraca. Najzastupljenija je tzv. „bratska poliandrija”, a kada muž nema braću, u ovu bračnu zajednicu mogu stupiti i drugi muški rođaci. Rođenje muškog djeteta se slavi, veliča, obilježava različitm obredima. Od 8. godine dječaci se uče čitanju i pisanju, a čak i najsiromašnije porodice žele da im sin ide u manastir kod lama, kako bi dalje proučavao budističke svete knjige. Sa 18 godina dječaci se dalje obučavaju različitim poslovima. Za razliku od njih, djevojčice se uglavnom uče da poslužuju muškarce. Čak i danas, mnoge starice na Tibetu ne znaju koliko im je godina, jer je njihovo postojanje bilo toliko nevažno da nije ni zabilježeno.

Međutim, vjetrovi promjena su donijeli nove običaje porodice i braka. Osim što su žene sada ravnopravne i što im je podjednako omogućeno pohađanje svih škola, sada se sklapaju monogamni brakovi između jedne žene i jednog muškarca.

Mladići i djevojke sami odlučuju o svom budućem životu. Iz starih vremena poliandrije zadržali su običaj da, prije sklapanja braka, zamole Budu da njihov brak bude srećan.

Tibetanci rano dobijaju djecu, još kao tinejdžeri. Način vaspitavanja je spontan, nimalo nalik našem. Oni se ne pitaju da li njihove bebe treba da spavaju odvojeno, da li ih treba puštati da plaču da bi se navikle na ovo ili ono, kada im treba uvoditi čvrstu hranu… Odmah po rođenju, bebe su u stalnom dodiru sa majkama koje ih nose u šarenim maramama okačenim oko ramena, okrenute licem prema svom licu. Bebe uvijek spavaju zajedno sa roditeljima. U stalnom su kontaktu sa ljudima (roditelji, braća, sestre, šira porodica…), pa su sve njihove potrebe zadovoljene. Upravo zato što nemaju razloga za to, ovde djeca veoma rijetko plaču. Majke doje svoju djecu, koliko god da je moguće duže. Hranjenje se ne obavlja po nekom utvrđenom rasporedu, na svakih nekoliko sati, po preporuci pedijatara ili nutricionista, već, naslućujete, onda kada je dijete gladno.

Dominantna religija na Tibetu je lamaizam (dio budizma). Izraz potiče iz tibetanskog jezika i znači „učitelj” – lama. Smatra se da je Dalaj-lama, vrhovni duhovni ali i svjetovni poglavar Tibeta besmrtan, da mu stari samo tijelo a duh se prenosi na nasljednika. Imena koja se djetetu daju, često imaju tzv. „budistički prizvuk”, na primjer: „Dug život”, „Dobra sreća”, „Zadovoljstvo”, itd. Ponekad, ime oslikava i lični stav roditelja „Moj san se ostvaruje”, „Sin koji dolazi”, itd.

Skloni smo da ono što ne razumijemo osudimo, a da običaje koje mi nemamo proglasimo sujeverjem. Tako, roditelji na Tibetu često prstom skinu malo gara sa dna šerpe i namažu bebi vrh nosa, da bi ga, kako vjeruju, sakrili od zlih duhova. Zaboravljamo da slične običaje imamo i mi (na primjer, crven končić oko bebine ruke koji treba da je štiti od uroka i podari joj zdravlje).

Po budizmu, život je patnja, a da bi se čovjek oslobodio patnje, treba da prestane da bude rob svojih želja. Dostizanje nirvane je vrhunska mudrost, prosvjetljenje, ideal kome se teži, a time se završava proces patnje i bola u ovom životu. Glavne vrline budizma su mudrost, samilost, empatija, harmonija. Upravo su te osobine glavne odlike koje roditelji pokušavaju da njeguju kod svoje djece. Šta to konkretno znači?

Harmonija prije pravde. Instistiranje na podjeli onoga što se ima. Na Tibetu nećete čuti roditelje koji se stavljaju u ulogu policajca i prosuđuju ko je u nekoj dječijoj svađi prvi uzeo neki predmet, niti ko je prvi započeo svađu (da bi baš on bio kažnjen). Ovde vladaju drugačiji kriterijumi ponašanja. Tako, starije dijete treba da podijeli svoje sa mlađom djecom, bez obzira na to koliko mu tako nešto nije fer.

Nema velike razlike između djece i odraslih, starih osoba i tinejdžera. Svi su podjednako važni, sa sviješću da svaki uzrast nosi svoje osobenosti, drugačije prednosti i slabosti. Zbog vjerovanja u inkarnaciju, djeca znaju da je važno poštovati svaki oblik života, jer je baš svaki vrijedan poštovanja.

Odnosno, u svakom trenutku su svjesni da pojavni oblik koji vide može biti neko ko je u prošlom životu bio neko važan ili njima blizak i drag. Takvo uvjerenje rezultira pojačanom pažnjom prema svakom živom stvoru, od biljke pa do najmanjeg insekta. Sreća.

Nama, naviknutim da za osmijeh treba imati veliki razlog, opuštenost i spontanost ljudi sa Tibeta izgleda čudno, posebno kada znamo u kako teškim materijalnim uslovima žive. Mi mislimo da je sreća nekakav cilj kome treba težiti. Očekujemo da ćemo ga dostići kada se zaposlimo, iškolujemo djecu, sebi obezbijedimo egzistenciju… Za razliku od nas, Tibetanci žive Sada i Ovdje. Imaju osmijeh na licu, ne iz nekog posebnog razloga, već prosto zbog osmjeha.

(Best)