Kako je puklo prijateljstvo: Smrt koja je obilježila život Vlada Divca!

Kada legendarni Majkl Džordan za nekog kolegu kaže da je igrač koji na protivnike uvijek ide snažno i hrabro, nema sumnje da misli na košarkaša koga mnogo poštuje. Kada jedan sasvim običan Madriđanin svom sinu da ime Dražen, sigurno misli na čovjeka koji njegovom djetetu treba da bude uzor. Kada mit o jednom ljudskom biću, ni više od dvije decenje poslije njegove smrti, ne prestaje da bude intrigantan, neosporno da je riječ o nekome ko se na ovoj planeti ne rađa svaki dan.

Mali, kako su zvali hrvatskog košarkaša Dražena Petrovića, rođen je 22. oktobra 1964. godine u Šibeniku. Sa Cibonom je osvojio dvije titule prvaka Evrope, a kao reprezentativac Jugoslavije bio je svjetski i evropski prvak. Prije dve godine proglašen je najboljim evropskim igračem svih vremena. Bio je sportista 100 odsto. I na terenu i van njega. Posjedovao je neiskvarenu dječju radost i naivnost, kao i plemenitu zrelost i iskrenost čovjeka koji poznaje sebe samog.

Poginuo je 7. juna 1993. godine u saobraćajnoj nesreći u Njemačkoj. Sahranjen je u Zagrebu, gdje danas postoji muzejsko-memorijalni centar koji nosi njegovo ime. Spomenici u njegovu čast takođe su podignuti u Lozani i Šibeniku, gdje je urađena bronzana statua njegove figure u sjedećem položaju. Sa krova velike dvorane u Nju Džersiju visi njegov dres sa brojem tri. Košarka i dalje vapi za Draženom.

Dražen nije mogao da funkcioniše ako njegovi prijatelji nijesu bili srećni. Dovodio je na ručak djecu iz vrtića kojima mama nije stigla da nešto skuva. Bio je živahan i energičan, ali to ga nije omelo da bude odličan učenik. Njegovi roditelji govorili su kako mu ocjene nijesu bile poklanjane. Držao je do obrazovanja, a prije nego što je otišao u inostranstvo, dao je dvije godine na Pravnom fakultetu.

U Zagrebu je bio zvijezda i to je prihvatao kao dio posla kojim se bavi. Djevojke su ga jurile, ali on je bio toliko stidljiv da su u početku njegovi prijatelji više profitirali od popularnosti koju je imao kod ljepšeg pola. Ljudi iz njegovog okruženja govorili su kako ga novac uopšte nije interesovao. Govorio je – Kad stekneš milione i dalje možeš samo jednom da ručaš i u jednom krevetu da spavaš.

Trošio je normalno za mladića koji je rano počeo da zarađuje ozbiljan novac. Kada je postao zvijezda, ljudi su mu se često obraćali za pomoć. Upoznao je jednom prilikom čovjeka iz Podgorice, koji mu je zatražio novčanu pomoć kako bi otišao u inostranstvo. Dražen mu je dao 10.000 maraka. Čovjek je otišao Švajcarsku, završio medicinu i stekao veliko bogatstvo. “Dvije godine nakon Draženove pogibije, na zagrebačkom groblju Mirogoj gdje je sahranjen, prišao mi je jedan gospodin i rekao – Gospođo Petrović, ja sam vaš dužnik. Ispričao je da mu je Dražen dao taj novac, promijenio život i nikada nije tražio da mu to bude vraćeno“, prisjetila se Biserka Petrović, njegova majka.

Dražen Petrović bio je pripadnik vjerovatno najjačeg košarkaškog tima,reprezentacije Jugoslavije, za koju su mnogi govorili kako bi jedina mogla da pobijedi originalni američki drim tim sa Džordanom, Medžikom, Birdom… U društvu Divca, Kukoča, Rađe, Danilovića, Paspalja, Đorđevića, Vrankovića i drugih, doprineo je tome da se naših košarkaša svi plaše.

Međutim, raspad zajedničke države značio je i razlaz ove reprezentacije. Dok je sa sportske strane prolazio kroz najznačajnije trenutke svoje karijere, Dražen je privatno bio veoma pogođen ratom koji je bjesnio na ovim prostorima. Bio je dijete iz mješovitog braka i nije mogao da shvati šta se to događa i zbog čega su njegovi sunarodnici primorani da izaberu stranu.

Tokom raspada jugoslovenske države, društva i reprezentacije, na površinu je izbila priča o krahu velikog prijateljstva između Dražena Petrovića i Vlada Divca. Ova tema ovjekovječena je u filmu Nekad braća, američke TV kuće ESPN.

Njih dvojica bili su najbolji prijatelji, cimeri u reprezentaciji i dvije evropske zvijezde američke lige. A onda je Dražen, kako Divac svjedoči u filmu, prestao da se javlja bez ikakvog objašnjenja. Međutim, tome je prethodio događaj sa Svjetskog prvenstva u Argentini 1990. godine, gdje se Jugoslavija popela na najviše postolje. Tokom slavlja na parketu, jedan navijač uletio je na teren noseći hrvatsku zastavu. Divac je prišao, oteo mu je i uklonio sa terena smatrajući da je takav potez nepotreban i nacionalistički jer su oni reprezentacija Jugoslavije, a ne Srbije ili Hrvatske.

“Bili su nerazdvojni, veliki prijatelji. Osjetila sam da nešto nije u redu kada je Divac sa Lejkersima gostovao u Nju Džersiju. Pitala sam šta se dogodilo, ali Dražen mi nikada nije dao odgovor na to pitanje. Zašto, najiskrenije, ne znam. Valjda ga je nešto mučilo, možda bismo danas znali da je tu. Ne mislim da je na Draženov i Divčev odnos uticalo Svjetsko prvenstvo u Argentini, kada je Vlade nakon finala uklonio hrvatsku zastavu sa terena. On je došao da izjavi saučešće, ali nije imao snage da bilo šta kaže. Osjetila sam veliku ljubav tog trenutka”, iskrena je bila Biserka u razgovoru za NIN. Nakon svega, Dražen Petrović odabrao je dres hrvatske reprezentacije, čije je boje branio sve dok nije došlo do saobraćajne nesreće u kojoj je izgubio život.

Tog kobnog sedmog juna 1993. godine, hrvatska reprezentacija sletjela je na aerodrom u Frankfurtu. Boravili su u Poljskoj, gdje su se spremali za Evropski šampionat u Njemačkoj. Nije krenuo sa ostatkom tima u Zagreb avionom, već je čekao tadašnju djevojku, košarkašicu i manekenku Klaru Salanci, da dođe po njega kolima. Draženove stvari stigle su u Zagreb, on nikada više nije…

(Stil)