Dobrota nepoznate žene koja je jednoj majci uljepšala život - Volim Podgoricu

Dobrota nepoznate žene koja je jednoj majci uljepšala život

Prebirajući po starim pismima od majke, podsjetio sam se nečeg o čemu je s vremena na vrijeme voljela da mi priča.
Majka je rodila samo mene. Kasno se udala pa su joj ljekari zabranili da rađa. Ali ona ih nije poslušala nego je na svoju odgovornost, i svoj strah, iznijela trudnoću do šestog mjeseca i tek onda otišla na pregled.

Bio sam željeno dijete. Djeda i baba, tata i mama pa i polusestra – svi su me obožavali,  majka nije dala da zafali dlaka s glave njenom sinu jedincu.
U obdanište me je vodila mama. Ali ona je baš rano išla na posao, pa da bi stigla, morali smo da krenemo već prvim jutarnjim tramvajem i autobusom, a njih su uglavnom vozili uvijek isti vozači. Izašli bismo iz tramvaja, majka bi me dovela do kapije obdaništa, predala vaspitačici pa onda trčala na stanicu i… čekala sledeći tramvaj.

Odocnila je na posao nekoliko puta pa su je upozorili da može dobiti otkaz, a pošto smo, kao i svi, živjeli skromno, nismo smjeli da spadnemo samo na tatinu platu pa je majka stegla srce i smislila rješenje: ona će me samo izvesti na stanici u nadi da ću moći sam sa svoje tri godine da odem do kapije obdaništa.

Sve je ispalo dobro već iz prve, mada je tih nekoliko sekundi bilo najduže i najgore vrijeme u njenom životu. Okretala se i jurcala grozničavo po polupraznom tramvaju da vidi jesam li ušao na kapiju ili još šapeljam u zimskim čizmama, bundi, šalu i kapi.

Poslije nekog vremena, mama je odjednom primijetila da tramvaj sa te stranice kreće veoma sporo i ubrzava tek kada sam ja već prošao kapiju. To je trajalo sve tri godine, koliko sam išao u obdanište. Majka nije mogla, a nije se ni trudila, da nađe objašnjenje tog nepisanog pravila. Najvažnije je da joj je srce bilo na mjestu.

Tek poslije nekoliko godina, kada sam već krenuo u školu, cijela stvar se razjasnila. Mama i ja smo bili krenuli kod nje na posao, a meni se odjednom obratila tramvajdžijka: „Zdravo, malac! Baš si porastao! Sjećaš se kako smo te tvoja mama i ja pratile u obdanište?“
Od tada je prošlo mnogo godina, ali svaki put kada prolazim pored stanice „Dubki“, sjetim se te male epizode iz svog života i bude mi toplo oko srca zbog dobrote nepoznate žene, koja je svakog dana, apsolutno nesebično, činila jedno malo dobro djelo – malim zadržavanjem cijelog tramvaja radi mira njoj potpuno nepoznate osobe.

Autor: Semjon Semjonič

Prevela: Vesna Smiljanić Rangelov

2 komentara

  1. Great write-up. I am a normal visitor of your web site and appreciate you taking the time to maintain the excellent site. I will be a frequent visitor for a long time.

Slične Objave

Back to top button
WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com