Milačić: Formiraćemo Crnogorski pokret otpora

Izvršni direktor Pokreta za neutralnost Marko Milačić napisao je pismo premijeru Crne Gore, Milu Đukanoviću.

Milačić u pismu poručuje Đukanoviću da će on formirati “Crnogorski pokret otpora”.

Pismo Milačića prenosimo u cjelosti:

E, sada ćeš, Đukanoviću, nakon subote veče, imati posla ne sa političkim partijama, ovim ili onim, ne sa opozicionim liderima, ovim ili onim, od subote veče, kunem ti se u ime svih onih poniženih suzavcem i batinanjima po ulicama Podgorice, imaćeš posla sa građanima, naročito: nama mladima.

Ne persiram, odveć si dugo tu, isuviše te dobro znamo, a i ono što se dogodilo prije dvije noći, ona neopjevana demonstracija grube sile, zahtijeva direktan govor, toliko direktan da ne dozvoljava ni kurtoaznu etikeciju. Nema više, niti smije da bude, opozicionih političkih partija, sedmostruki Đukanoviću, postojimo sada samo mi, građani, i vi, uzurpatori. Oči u oči. Postoji samo demokratija naspram autokratije. Licem u lice. Ti i mi.

Da se nijesi uplašio, ti i tvoji, ne bi na mirne građane – žene i djecu između ostalih – izveli onoliku mašineriju: to je znak svih plašljivih, kroz istoriju – veliki strah, povlači veliku silu. Zaboravio si, izgleda, drugi dio te ogromne istine: velika sila rađa i veliku odmazdu. Možda ne u isti mah, možda ne sjutradan, ali svakako: tu je, pod kožom, koja još uvijek miriše na tvoje nasilje.

Policijska banda, poput fašističkih jurišnih odreda, suspendovala je u subotu veče Ustav Crne Gore, pa gonila sve što po ulicama mrda, a ne misli kao ti. Dao si naredbu, tako je i bilo: navukli su kacige i gas maske, isturili štitove i ispalili suzavaca kao da je rat, pa krenuli na nas, goloruke građane, kao goniči vukova: jureći nas po kvartovima, parkinzima, ulazima zgrada.

Nijesu tjerali one sa fantomkama, ne, to su preovladavajuće bili tvoji. „Detalj“: iz hotela Podgorica izašla je grupa od 30 maskiranih ljudi sa fantomkama i uputuila se kroz park prema bulevaru, mostu Blaža Jovanovića. Tamo ih je dočekala tvoja policijska jedinica koja je bacila šok bombu, na što su maskirani viknuli: “Vaši smo, vaši smo”. Policija ih je pustila. Nestali su, potom, u zagrljaju zgrade stare Vlade. Pobogu: vaši su. Tvoji.

Đukanoviću, kako se zove to kada desetina do zuba naoružanih pripadnika tvoje Specijalne antiterorističke jedinice brutalno premlati dvojicu nenaoružanih mladića, dok bespomoćno leže? Represija. Kako se zove to kada desetina policajaca iz automobila, kao poslednjeg kriminalca, izvuku čovjeka, javnu ličnost, koji nema dodirnih tačaka sa protestima, pa mu, pod okriljem dimne zavjese, unište vozilo, polome kuk i otvore lobanju. Tortura. Kako se, Đukanoviću, zove to kada komadant SAJ-a, službenim džipom, Hamerom, uleti u grupu mirnih demonstranata? Diktatura. Sve si to, u subotu, bio ti. Lično

.Još više, Đukanoviću, još opasnije, još sramnije: sve to – potpomognut mehanizmom brutalne propagande – radiš sa Crnom Gorom na usnama. Ustalo je sve tvoje – od Časlava Vešovića, preko Darka Pajovića, do Duška Markovića – da uplašene ubijedi u tvoju i bebinu “istinu”: mi, koji se bunimo, ne volimo Crnu Goru!

Reći ću ti sada, u svoje lično ime, a vjerujem da ogromna većina onih koji se bune i ne pristaju da ćute, misli isto: bunim se upravo zato jer je volim! Da nije tako, ponašao bih se kao ti i tvoji, četvrt vijeka. Čime je ti voliš, Đukanoviću? Ratovima devedesetih? Pljačkama dvijehiljaditih? Nerasvijetljenim ubistvima? Voliš je Branom Mićunovićem? Šarićima? Voliš je Keljmendijem? Prvom bankom? Voliš je suzavcem i šok bombom?

U subotu si, Đukanoviću, i zato ti – kao građanin – pišem, objavio rat svom narodu. Ne partijama, ne liderima partija, već narodu! Nije to veče onoliko hiljada ljudi, petnaestak, pohrlilo na gradski trg zbog Demokratskog fronta, niti zbog bilo koje druge političke partije. Nipošto: ono je bio iskonski revolt na tvoju nekontrolisanu silu, na tvoju bahatost, na tvoj mig da policijski đon udari o obraz mirnog demonstranta, subotu ranije.

Objavio si rat, Đukanoviću, građaninu, koji se probudio, nakon soljeća. Ubijate nam volju, pa i nas, decenijama, satirete  sve ono naše u nama, plašite nas onim što nam pripada, ali ipak, ali ipak, ipak: zaiskrilo je. Postojimo jače nego ikada. Jesmo, jer se bunimo: Crna Gora se podigla sa koljena, kao onaj narod na ulicama poslednjih dana i prkosno, licem u lice, zaprijetio tvojoj kliki, vičući: nećeš više!
Nakon subote, kada si pregazio preko građanskog vrata, postavio se pred nas veliki zadatak, ogroman kao Crna Gora: da tebi i tvojima, kao društvo, odgovorimo. Ovo više nije političko pitanje, ovdje je u pitanju politika sama. Još više, ovdje se radi o ljudskosti i najdubljoj etičkoj dilemi, svakog ponaosob: ili ćemo biti svoji ljudi, ili tvoji robovi. Obećavam ti sada: bićemo ljudi, Đukanoviću.

Dan nakon subote, opozicione partije nijesu se zaletjele da odbrane poniženje naroda, iako su već morale krenuti u mobilizaciju svega što se mrda, a ne misli kao ti. Vrijeme je.

Nije red da poslednji saznaješ, ipak si ti – ti, niti da za to čuješ iz medija, pa evo: nikoga nećemo čekati, pa ni partije, ako misle da treba drugačije, pojedinačno, sebično. Došlo je vrijeme za mobilizaciju svih, naročito mladih, u jedan sveobuhvatan, veliki, građanski – Pokret otpora. Nema više čekanja, u subotu si pokazao da nam nema druge: stavićemo moratorijum na sve podjele – političke, vjerske, nacionalne – dok ne riješimo glavno pitanje naše generacije: procesuiranje tebe i tvojih.

Tako to ide, bez razlike: nakon što je Njemačka, u Drugom ratu, okupirala Francusku (a ti, sa tvojima, jesi okupacija) počeli su studentski protesti. Počelo je povezivanje svih slobodnih segmenata društva. Tako se začeo francuski Pokret otpora. Nekoliko godina kasnije – kada je došlo do ujedinjenja svih progresivnih snaga društva – Pokret je ojačao. Represija je probudila narod. Narod je probudio slobodu.

Nema druge: povezaćemo sve što slobodno diše, uklopiti sve što se uklopiti u mozaik borbe može, pozvati mlade iz svih krajeva Crne Gore, premrežiti mrežom cijelu zemlju od Bara do Bijelog Polja, pa ćemo doći opet na tvoje suzavce, i opet, i opet, i opet. Nenasilno, ali snažno. Mirno, ali neposlušno. Ujedno: intelektualno i drsko. Združeno: tribinom i ulicom. Riječju: sada je dužnost svakog građanina da pruži otpor besprizornoj sili. Tebi i tvojima.

Nemaš ti Đukanoviću toliko suzavca, koliko mi imamo slobode u očima i daha u plućima.

Proces je počeo.

Odbrojavaj.

 

 

loading...
Tagovi

Slične Objave

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

Back to top button
Close
Close