Učiteljici prekipjelo: Roditelji, brinite o djeci i pustite me da radim svoj posao! - Volim Podgoricu

Učiteljici prekipjelo: Roditelji, brinite o djeci i pustite me da radim svoj posao!

Nije isto brinuti o jednom djetetu ili o njih tideset troje. Moj razred ima 33 učenika. Trideset tri glavice. Plavokosi, smeđokosi, dugokosi ili kratko ošišani, smeđooki ili sjajnih zelenih očiju, svi su oni moji dragi mališani.

Ponekad mi je to teže objasniti roditeljima nego učenicima. Ove sam školske godine već nakon dva dana znala ime svakoga od njih (i sama sam bila prijatno iznenađena time), a već početkom oktobra postali smo pravi tim.

Kada dolaze na individualne razgovore, roditelje najviše zanima kako se njihovo dijete snalazi u razredu, što radi…
Otprilike sredinom nastavne godine u prvom razredu počinju i primjedbe:

„Nijeste primijetili da dijete A gura moje dijete!”

„Dijete B govori ružne riječi i ne želim da moje dijete sjedi s njim”…

Kad čujem takve primjedbe, polako zauzimam obrambeni stav ili preispitujem situaciju. Poslednjih dana roditelji mi, nezadovoljni ponekom slabijom ocjenom svog djeteta, često govore:

„Kod kuće je sve znao

„Kod kuće piše kao violina

„Kod kuće sabira i oduzima gotovo napamet” itd.

Roditelji počinju sumnjati u moje kriterijume za ocjenjivanje, moje doživljavanje učenika, traže skrivene motive za to što sam njihovo dijete upozorila zbog nečega… Nedavno sam, čak, primijetila jednog roditelja kako hoda lijevo-desno ispred našeg prozora i zaviruje u učionicu kao da nešto važno krijemo unutar svoja četiri zida. Otvorila sam prozor i pozvala ga da uđe u učionicu, ali je ostao ispred učionice gledajući u naše prozore.

A šta mi to krijemo unutar svoje učionice? Šta to učiteljica čini da je pojedini učenik drugačiji u školi nego kod kuće? Koje pogrešno dugme pritisnem pa mi učenik ne pokazuje znanje koje, prema riječima roditelja, pokazuje kod kuće?
Ima dana kada taj učenik provede više vremena sa mnom nego s roditeljima, i u razredu je okružen vršnjacima koji, kao i on, imaju određene potrebe. Kad je u razredu, svaki učenik treba da sačeka red da nešto kaže, treba da zna pravila ponašanja u zajednici i da sačeka svojih pet minuta. Ako učenik ta pravila nije naučio u svojoj porodici, svi imamo problem.

Ocjenjivanje je javno, unutar razreda.

Vrlo često učenici sami procjenjuju svoje znanje, a ponekad i jedni druge ispituju i ocjenjuju. Kad, na primjer, ispitujem prirodu i društvo za odličnu ocjenu, učeniku ne postavljam niz potpitanja da bi tačno odgovorio, ne klimam glavom sugestivno kako bih ga podstakla ili potvrdila njegov tačan odgovor, niti mu pomažem šuškajući prvi slog tačnog odgovora.

Kriterijumi vrjednovanja znanja i zalaganja učenika sasvim su jasni i dostupni roditeljima, pa se oni i sami mogu uvjeriti što je sve potrebno za odličnu ocjenu.

„Danas ne stižemo to da kupimo, kupićemo neki drugi put” – pribor naš svagdašnji. Možda zvuči smiješno, ali zbog takvog odnosa prema obvezama s nekim roditeljima vodim veliku borbu.

Učenici ponekad nemaju sveske, ne donesu potreban pribor za likovno, ne drže se rasporeda, za projekt „Jedi zdravo, budi zdrav” ne donesu nijednu namirnicu, ali prvi su u redu kad treba probati slatkiš. Prvi put svakom učeniku progledam kroz prste, pozajmim mu ono što mu nedostaje, snađemo se, no onda zaboravljanje pribora polako pređe u naviku ili mi pak roditelj na individualnim razgovorima kaže:

„Znate, mi radimo i ne očekujete valjda da svakog dana zavirujemo u školsku torbu svog djeteta i pazimo šta mu je potrebno!”

Još nisam nabavila čarobni štapić pomoću kojeg bih mogla, zatreba li, da stvorim 10 dodatnih svezaka ili pet vodenih boja ili, pak, kao neki dan, 12 crnih flomastera. Ali roditelju je važno samo njegovo dijete, a ja u razredu imam trideset troje dece! Roditelj ne nabavi za svoje jedno dijete, a kako ću ja za njih desetoro…

Moji đaci rado mi pričaju svoje male životne priče. Slušajući ih, jasno mi je da naš razred postaje važan dio njihovog života, njihova nova porodica. Povezanost s tom školskom porodcom kod nekih učenika je posebno snažna i dugotrajna.

Stoga molim roditelje da vjeruju mojim procjenama, a u vlastitoj kući neka budu principijelni roditelji koji će od svoje djece tražiti da riješe zadatke koji su im namijenjeni. Neka učestvuju u životu svoje djece i u vlastitom domu, govore o školi afirmativno podstičući ih na učenje.

Voljela bih da roditelji pročitaju ovaj tekst i vjeruju učiteljici svoje djece. Oni neka budu roditelji, a meni neka dopuste da budem učiteljica! Jer, nije isto brinuti o jednom djetetu ili o njih trideset troje.

(Stil)

Slične Objave

Back to top button
WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com