SVETA NAŠA RIJEČ: Na današnji dan, prije 202 godine, rođen je Njegoš

Njegoš se rodio 13. novembra 1813. godine kao drugi sin Tome Markova Petrovića, najmlađeg brata vladike Petra I. i Ivane Proroković.

Vladika Petar I. uzeo ga je sebi 1825. da ga školuje i pripremi za nasljednika. Tradicija je, međutim, bila da vladar Crne Gore budevladika. Školu je pohađao u Cetinjskom samostanu i u Boki kotorskoj kod Josipa Tropovića, a poslije je za učitelja imao Simu Milutinovića “Sarajliju”.

U svojoj 17. godini, poslije smrti 1830. Petra I., Njegoš se zaredio u svećenika i preuzima vjerski i svjetovnu vlast u Crnoj Gori.

Godinu dana nakon preuzimanja vlasti osniva Senat i Gardu (Gvardiju) – kao kombinirane organe sudske i izvršne vlasti. Za upravitelje nahija postavlja kapetane. Godine 1832. ukida guvernadurstvo. 1833. putovao je u Petrograd, gdje je zavladičen. Službeno je bio – mitropolit.

Na Cetinju 1834. osniva tiskaru i školu u oslobođenom dijelu Crne Gore. Nagovarao je Srbiju da zajedno poduzmu akciju za oslobođenje Bosne i Hercegovine od Turaka. Njegoš je bio poglavar Crnogoraca među kojima je vladala domaća anarhija, plemenska surevnjivost i krvna osveta.

Vladika se u proljeće 1850. razbolio od prsne bolesti kojoj je uzalud tražio izlječenje u Italiji i od koje je i preminuo 10. listopada 1851. u Cetinju. Testamentom je naredio da njegov nasljednik bude njegov rođak Danilo I. Petrović Njegoš.

Po svojoj želji je pokopan na Lovćenu, u crkvici posvećenoj Petru I. Petroviću, kanoniziranom kao Sveti Petar Cetinjski.

Njegoš se nije redovno školovao, niti je pohađao više škole. Kod bokeljskih svećenika se učio samo osnovnoj pismenosti. Na Njegoša je utjecao i Lukijan Mušicki, koji je 1830-ih imao glasvelikog pjesnika. Klasičnu grčku poeziju čitao je na ruskom a jedan dio Ilijade preveo je s ruskogna crnogorski jezik u narodnom desetercu.

Njegoš je bio pod utjecajem antičkog klasicizma, posredno i više formalno, skoro isključivo urječniku. Ukoliko je više pjevao i jačao svoju osobnost, utoliko se sve više oslobađao tog utjecaja.

Prva njegova knjiga Pustinjak cetinjski (prvotno nazvana „Glas kamenštaka“), napisana je 1833., a tiskana 1834. u Cetinju. Njegovo najbolje djelo, Gorski vijenac, uzvišenom dikcijom i oblikom podsjeća na grčku tragediju; pa ipak, djelo je u potpunosti samostalno i kao neposredan proizvod narodnog duha i jezika. Pored ruskog, Njegoš je poznavao i francuski i talijanski, i na tim jezicima čitao najveće pjesnike i mislioce.

Njegoš je počeo pisati još kao dječak. To su bile kratke i beznačajne pjesme, sasvim u duhu narodne pjesme, često ispjevane uz gusle.Sima Milutinović je u svoju zbirku narodnih pjesama unio pet za koje tvrdi da su Njegoševe. 1834. objavio je dvije zbirke pjesama, gdje ima i nekoliko pjesama u kojima se već vidi genijalni pjesnik.

Među pjesmama u kojima prevladava dubok i smjela misaona lirika naročito se ističu: Crnogorac k svemogućem Bogu, Vijerni sin noći pjeva pohvalu mislima i Oda Suncu. Ostale pjesme pjevaju o crnogorskom junaštvu i ispjevane su sasvim u duhu narodne pjesme.

Njegoš je, u vrijeme neprekidnih bojeva s Turcima, zaneseno volio narodne pjesme, skupljao ih i sam stvarao nove. Pored pjesama u spomenutim zbirkama, tiskao je i dva kraća spjeva u istom duhu i razmjeru: Kula Đurišića i Čardak Aleksića. Godine 1854. objavljena jeSlobodijada, epski spjev u deset pjevanja, u kome se slave crnogorske pobjede nad Turcima i Francuzima.

Po suvremenim listovima i časopisima izišao je znatan broj njegovih kraćih pjesama, prigodnog i moralnog karaktera, kao i veliki broj oda i poslanica. Njegoš je počeo skromno, podražavajući narodno pjesništvo ili učenu i objektivnu suvremenu liriku, kakvu je prije njega pisao Lukijan Mušicki i njegovi sljedbenici. Ali se on sve više razvijao, istina postupno, ali snažno i sigurno. Čitanjem i razmišljanjem, on je ulazio u sve teže moralne i filozofske probleme, sve dublje i potpunije uobličavao svoje umjetničko izražavanje i posljednjih sedam godina života stvorio tri svoja glavna djela: Luča mikrokozma, Gorski vijenac i Lažni car Šćepan Mali.

Godine 1927. je Njegošev Gorski vijenac Dušan Bogosavljević preveo s crnogorskog na srpski jezik.^[2] To je učinjeno, kako kaže dr. Žarko Đurović, da bi Srbi mogli lakše razumijeti Njegoševo djelo, jer je Njegošev “original za njih bio nerazumljiv.”

(Wikipedia)