Petak, 20. novembar. Nešto je oko  18 sati. Četrdesetak ljudi na prijavnici spuškog zatvora čeka prozivku i  pretres.

Nakon sat svi smo sa one strane kapije.

Uvode nas u “krug”.

Krug – dio Kazneno-popravnog doma, sakriven iza visokih zidina.

U petak veče, u tom krugu, u zatvorskoj menzi živio se “Život na pauzu”.

Živjelo ga je sedam osuđenika – Zoki, Đole, Bato, Savo, Neno, Masa, Šulc. Oni  su igrali predstavu za goste iz spoljnjeg svijeta.

Živjeli su ga glumci Marija Backović i Aleksandar Radulović.

Živjela ga je i publika pred kojom su   obijaši otkrili  svoje tajne, pričali o strahovima, dilemama, prošlosti… Sa kojom su podijelili planove za budućnost.

U pauzama je  te večeri živio i autor ovih redova, slušajući tridesetdvogodišnjeg Mašu koji do kraja kazne ima još samo 217 mjeseci!   Đola koji je nekada bio sjajan vaterpolista, i najbolji frizer u Crnoj Gori. Šulca (29) koji je nedavno otvorio srce za ljubav. Rekao nam je da je  napisao knjigu i poslao je na lekturu… Da želi da se promjeni.. Sava kog je majka ostavila kad je imao šest sedmica, i koji kaže da je sa 11 godina morao da zarađuje za život. Rekao je i da ne zna da li će uspjeti da se više nikad ne vrati u zatvorsku ćeliju, ali se tome nada.  Nena koji je uništio porodicu…

Apaludirali smo im. Svi. Dugo.  Ne zbog toga što su krali, ubijali, dilovali drogu, varali sebe i druge, uništavali svoje i tuđe živote…   Aplauz su dobili zbog zbog hrabrosti da pred neznancima   puste suzu, suoče se sa sobom, svojim “djelom”, kaznom…

Da. I to je bio dio predstave. Ipak onaj ispovijedni.

Predstava je dio projekta “Kulturno-umjetničko stvaralaštvo kao vid rehabilitacije” koji sprovode NVF “B Film” i NVO “Atak”, a dio je šireg projekta   “Usmjeravanje zatvora ka zajednici sprečavanje zlostavljanja u zatvorima kroz reformu sistema rehabilitacije i resocijalizacije”, koji realizuju NVO Juventas i Akcija za ljudska prava. Neću pisati o predstavi, jer se nadam da će “preskočiti” zidine spuškog zatvora, i da ćeš i Ti  moći da zaviriš u živote ovih sedam ljudi.

Oni ne glume, jer igraju sebe, svoje živote, svoja nedjela i  kaznu koju zaista robijaju.

“Život na pauzu” izveden je  u tri čina. Prvi  nas je uveo u svijet iza rešetaka – želja za lakim novcem, razbojništvo, hapšenje, robija. U drugom činu pokazali su kako se živi sa one strane žice, a u trećem  smo čuli ispovijest petorice osuđenika.

Dramaturg Vasko Raičević pročitao je pismo jednog od robijaša.   Zove se Dejan.

“…Nemam ništa da ti dam, ni materijalno ni emotivno. Ne smijem sebi dozvoliti da me osjećaji ponesu, jer tada patim. Ne smijem postojati, jer tada zidovi postaju preuski. Ne mogu ni gore, ni lijevo, ni desno, samo dolje, do dna svog ponora, do poništenja sebe”…

Riječi odzvanjaju u hladnoj zatvorskoj prostoriji.  Nakon par minuta Masa priča svoju priču.

Ubio je babu.  Svoju! Majku svoje majke.  Kaže da je volio, i da je ona voljela njega.  Sa njom je proveo dobar dio djetinjstva. Rekao je i da ne zna da li će ikada, u svom srcu, moći da nađe oprost za sebe.

Suze. U njegovim, i u očima publike.  Jednoj ženi iz publike nije dobro, donose joj vodu… Pauza!   Palimo cigarete, dobijamo pasulj, salatu, hljeb… Svi su probali hranu, svi su trenutak, u toj pauzi, u mislima, robijali njihove kazne.  Nakon sat sa druge smo strane kapije.  Mi, njih sedmorica ostali su u svojim ćelijama. Čekaju posjete, oprost, kantine…

Čekaju da se promijene…

(Vijesti)