Home / NOVOSTI / Društvo / Marko Milačić: Kako sam dobio HIV

Marko Milačić: Kako sam dobio HIV

 

Prošlo je od tada više od deceniju. Do guše uronjeni u Crveni krst i prvu pomoć, pošli smo na seminar o HIV-u, u Sutomore, u Dom Crvenog krsta. Bilo nas je odasvud, iz svih krajeva bivše Jugoslavije. Radionice, predavanja, druženja, pijanke… Tri tačke

Vraćam se u to vrijeme: za danas je planirana radionica zvana “Candy” – bombona. Svi, nas tridesetak, odlazimo u veliku salu gdje je planirana radionica.

Koordinator (nažalost: ne sjećam se imena; možda će se neko od Facebook prijatelja, svjedoka ove priče, sjetiti) kaže: “Zauzmite svoje mjesto – legnite, sjednite, kako želite – samo neka bude udobno. Legao sam na jaknu, na pod. Većina, takođe. Pojedini su se zavalili u sjedišta velike sale.

Ugasili su svjetlo. Mrak. Između nas, na podu, postavlja se svijeća, upaljena. Koordinator, zatim, ide od jednog do drugog, i daje nam da iz kotarice izvučemo po jedan bombon, candy. Uzimamo. Kaže: “Stavite ga u džepove, pa počinjemo”. Iako ne znamo razlog, stavljamo.

Dobijamo instrukciju: “Po mogućnosti zatvorite oči i udubite se maksimalno u ovo što slijedi, najviše što možete, totalno.” Razumije se. U skoro potpuno mračnu salu ulazi narator – kao da je bio profesionalni glumac – pa počinje da govori,.

Priča, u prvom licu, dočaravajući nam vješto svaku riječ.

Ispovijest, koju – pretvoreni u uši – slušamo, teče nekako ovako: Imao je rizično ponašanje. Rizičan seks. Nije koristio kondom, a zna: morao je. Sumnja u partnerku. Iz dana u dan sumnja je sve izraženija. Rovari po njenoj biografiji, u mislima, pokušava da dokuči: da li ima HIV. Prvi put je vidio to veče i nikada više. I ranije je imao rizičnih odnosa, ali, ipak, nije odlazio da se testira. No, ovo je sada sumnjivije. Ona je, eto, nekako sumnjiva. Njemu je sumnjiva.

Muči se. Misli samo na to. Najzad, u nemoći da odagna strah, odluči da pođe na test.

Mi slušamo, pretvorili smo se u njega, živimo njegov život, tu u Sali Crvenog krsta, u Sutomoru. Mi smo on. Ja sam on.

Junak priče ide kod doktora. Narator priča toliko detaljno da nam opisuje svaku njegovu pomisao, dilemu, strah, sumnju, dok ovaj korača na putu do ambulante. Priča već traje skoro pola sata.

Uplašen je. Već pretresa cijeli svoj život, djetinjstvo, odnose sa djevojkom, porodicu. Sahranjuje sebe: što je bliži doktoru, to je dalji od života. Umire. Tu je, u ambulanti: priča sa doktorom, ispovijeda mu se. Ne smiruje se.

Doktor uzima krv i kaže: rezultati sjutra. Odlazi. Nastupa pakao. Ta noć: najgora u životu. Nije spavao ni trena. Samo misli na sebe, na taj jebeni seks, na smrt. Umire svakim sekundom sve više.

Jutro je isto. Podne je: kreće ka laboratoriji. Skoro i da plače. Lice djevojke koja treba da mu kaže nalaze je čudno. Njemu je sve sada čudno i fatalno. Ne progovara, čeka. Djevojka progovara. Vi ste HIV…

U tom trenutku pale se svjetla u Sali Crvenog krsta! Narator kaže: “Sada otvorite oči”. Otvaramo. Zgranuti. Utučeni. Sjebani. Uplašeni, kunem vam se, kao pred streljačkim vodom.

Pa, kaže: “A sada svi uzmite iz džepa onu bombonicu i otvorite je. Ako je unutra bombon plave boje vi ste HIV pozitivni, a ako je crvene HIV ste negativni.”

Muk. Da mi je neko nekada rekao da ću se tako osjećati smijao bih mu se. Uplašio sam se. Svi smo, priznali smo to jedni drugima nakon radionice, tokom iznošenja impresija. Uplašili smo se kao djeca.

A onda trenutak istine. Gledamo se kradom, otvarajući svoje bombonice, a najradije bi ih bacilli i nikada ne otvorili. Prvo što sam čuo: djevojka nedaleko od mene, briznula je u plač. Imala je plavu bombonicu. Ridala je, nije mogla da dođe do daha. Nije bila jedina. Ja sam imao plavu bombonicu, takođe.

Nikada, dok sam živ, neću zaboraviti taj tren: tada sam, makar na milisekund, bio blizu osjećaja koji opisuje šta znači živjeti sa HIV-om, sretnuti se sa tom istinom. Tada sam shvatio i to da nam je svima bilo lakše kada smo pogledali jedni druge i shvatili da nijesmo sami, da više nas ima te paklene plave bombone.

Tada sam razumio koliko mi zapravo ne razumijemo ljude sa tim i sličnim mukama.

A moramo.

(Ovakav naslov – na dan borbe protiv HIV/AIDS – je plod želje da se provokacijom sredine, netolerantne na drugačije, poneko zamisli i pročita)

Piše: Marko Milačić

(Izvor: Facebook)

One comment

  1. Pa što onda nijesi tolerantan na nas koji smo za NATO!!!

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *