Lazaru stiže pomoć sa svih strana, a on trči! Najbliži su ga izdali, on je oprostio

Na licu ovog mladića, koji će na Badnji dan napuniti 22 godine, osmjeh ne nedostaje. Nedaće mu ni smisao za humor nisu ukrale, a uprkos neizvjesnosti od koje bi se svi prepali, ali ne i on, srce mu je i dalje zdravo i cijelo.  Umije da oprosti, ono što većina na ovom svijetu, ne bi ni uzela u razmatranje.

Ekipa redakcije Telegrafa i Telegraf NOW našla ga je na adresi Gakovački put u Somboru. U dvorištvu ove ulice, na broju 15 – udžerica. Napolju je tri-četiri stepena iznad a u Lazarevom kućerku oko nule.

Lazar je siroče, a ljudi su mu napravili pakao od života! Živjeli su od njegovih nagrada pa ga poslali u zatvor!

– Ovdje živim. Sam. Podstanar sam – počinje priču Lazar.

U oči upada šporet na drva koji ne gori. Umjesto da grije dvije prostorije, prekriven je Lazarevim brojnim medaljama i diplomama. Sve i da hoće da ga naloži, drva nema. Kao što nema ni kupatilo.

– Plaćam ovo 2.000 dinara, od novca koji mi pošalju ljudi, ili koji zaradim. Radio sam na benzinskoj pumpi ali sam izgubio posao. Ne bih o tome. Sad nadničim, kopam, pomažem ljudima… Ne biram posao i radio bih bilo šta. Vidite, nemam drva. Imam te dvije prostorije i kuhinju, ali ne i kupatilo – dok govori, oči ovog borca sve vrijeme su uperene u medalje.

Pomoć, koja mu neprestano stiže, otkako se prije dva dana, regionom ponovo zavrtjela priča o njemu, maltene da ga ne interesuje. Ni ne zna šta je sve u kesama, paketima, torbama koje su mu prekrile krevet.

– Sve sam ovo dobio. Osim iz Sombora i ostatka Srbije, pomoć mi stiže i iz Njemačke, Italije… Tu je hrana, odjeća, obuća…

Evocirajući uspomene na dan, kada je bukvalno prvi put “ušao” u patike, i koji ga je natjerao da trči, Lazar, koji je sa 17 godina pretrčao svoj prvi polumaraton od 21 kilometar, ponosno nam pokazuje osvojene medalje i diplome. Najdraža mu je iz Verone, koju je osvojio 2004. godine.

– Otišao sam jednog dana u Crkvu Svetog Đorđa. Ovdje. U Somboru. Dijelile su se patike. Pitao sam za šta su. Rekoše za trčanje. Tim putem sam krenuo i ja. Trčim na maratonima i polumaratonima kada me pozovu. Ali, svako jutro ustajem u pet i trčim do Apatina, Sombora… Vratim se kući, malo se odmorim, jedem, i ako ne radim, opet trčim. Treniram dva puta dnevno – priča ovaj mladić.

Kupa se kod komšija, veš pere, takođe, kod njih, hrani se u crkvi. Porodica ga je iznevjerila, ali ne želi i on njih. Ne odriče ih se, već im prašta.

Bliži mu se rođendan. Želje mladića, koji se konstatno bori za egzistenciju, nisu kao većini njegovih vršnjaka. Realne su i ostvarive – želi svoj dom, da završi srednju školu i da počne profesionalno da se bavi atletikom. Ali, i da upozna Novaka Đokovića.

– Bio bih veoma srećan kada bih dobio kuću ili stančić. U toj kući bih nastavio život sam. Nastavio bih svojim putem. Znao bih odmah mjesto svim ovim medaljama i diplomama. Okačio bih ih na mjestu koje im i pripada. Volio bih i da završim srednju školu. Nisam, finansijski bio, u mogućnosti. Želja mi je i da se profesionalno bavim atletikom. Da postanem član nekog kluba i da me uče – kaže za kraj naš domaćin.

Svi koji žele da pomognu Lazaru Rišaru, to mogu učiniti slanjem humanitarne pomoći na adresu Gakovački put broj 15, 25.000 Sombor gdje je njegova trenutna adresa. Takođe, može mu se pomoći i uplatom novca na račune u Erste banci:

– dinarski: 340-3229031766

– devizni: 340-7648818530

(Telegraf,rs)