NOVAK ĐOKOVIĆ: Sanjam da opet odem na Hilandar

BEZBROJ puta obradovao nas je svojim pobjedama, potezima i ponašanjem. Za Novaka Đokovića svi znaju ko je i šta je, i zbog toga ga – a i nas sa njim – još više vole. Dostojno i gordo predstavlja Srbiju u svijetu, kao naš najuspješniji ambasador svih vremena.

Voli svoj narod, zemlju i porijeklo, i to s ponosom na svakom koraku pokazuje, s vjerom i ljubavlju prema bližnjem, odakle god taj neko bio, pišu “Novosti”.

– Uzmem ih sam, s vremena na vrijeme, kada osjetim i procijenim da je trenutak da, možda, promijenim krstić. Pet godina sam nosio krst sa Hilandara. Posjetio sam Svetu Goru 2009. godine i bilo je to jedinstveno iskustvo. Jedva čekam da se vratim. Iskoristiću priliku kada budem imao nekoliko slobodnih dana da ponovo odem.

* Posjećujete li naše crkve u inostranstvu?

– Odem često, uglavnom u Australiji. Ali, crkve nisu jedino mjesto gde pronalazim svoj unutrašnji mir. Našao sam neku vrstu ravnoteže i vrlo mi je bitno samo da imam prostor i vrijeme, tišinu i mir u toku dana, kada mogu da se usredsredim na svoje misli. Svakome to treba, pogotovo meni s životom koji vodim. Na crkve gledam kao na sveto mjesto na kome čovjek može da se posveti sebi i svojim mislima, da porazgovara o stvarima o kojima ne bi razgovarao na drugom mjestu, i da pronađe svoj unutrašnji mir. To i jeste poenta svega.

* Volite da kažete da niko nije perfektan, ali da čovjek ima pravo da teži savršenstvu…

– I mane su tu s razlogom! Savršenstvo je, u stvari, nesavršenstvo u čovjeku. Mane su tu da te podsjete da ne možeš biti perfektan, ali da možeš da težiš ka tome, da radiš na sebi. Nedostaci dozvoljavaju da svakim danom imaš osjećaj da možeš da napreduješ i da se usavršavaš. Sigurno je da postoje trenuci kada bi trebalo da odreagujem sabranije. Ali, s druge strane, svjestan sam da je to dio moje ličnosti. Ponosan sam na svoje vrline, ali znam da imam i mane. To me oblikuje kao čovjeka. I to je sastavni deo svačijeg života.

* Suprug ste i otac, i to s ponosom ističete. Kako napraviti balans između toga da se djetetu sve pruži, i da ono istovremeno shvati da ipak nije sve u materijalnim vrijednostima?

– Supruga i ja duboko vjerujemo u aktivno učestvovanje roditelja u vaspitanju djeteta. Suština je u tome. Koliko roditelji posvete pažnju svom djetetu i njegovom razvoju, tako će dijete sjutra da se ponaša, takav će biti čovjek. Na kraju, sve zavisi od toga. Karakterne osobine, na kojima istinski treba raditi, ne mogu da se kupe. To mora da se stvara, dugotrajnim radom, posvećenošću i ljubavlju.

* Šta ste poklonili Stefanu?

– Za svoj prvi rođendan dobio je nematerijalne poklone. Pisali su se stihovi, pravili snimci i fotografije. To je nešto što će moći da cijeni kad bude malo porastao i da čuva do kraja života.

* Uvijek djelujete sveže, iako ulažete puno energije. Kako kontrolišete snagu?

– Teško je istaći jednu stvar, određeni napitak ili namirnicu i reći da mi daju snagu i da je to tajna uspjeha. Reč je o kombinaciji mnogo aspekata, od kojih svi treba da se uzmu u obzir. Zbog toga sa mnom stalno putuje tim od nekoliko ljudi. Oni su vrhunski stručnjaci u svojim profesijama i svi na svoj način doprinose da moj dan bude organizovan kako treba, da bih nastupao na ovom nivou.

* Hoće li vam to pomoći da ostvarite svoju davnu želju i istrčite Beogradski maraton?

– Beogradski maraton će, nažalost, morati malo da sačeka, dok god se budem bavio tenisom na vrhunskom nivou. Do tada, biće potrebno mnogo racionalne potrošnje energije. Ali, sigurno je da ću ga bar jednom istrčiti. Moj brat Marko je to uradio, i to, čak, s rukom u gipsu. Bio je to herojski poduhvat. Prenio mi je da mu je to bilo jedno veoma lijepo iskustvo.

* Da li su opravdana strahovanja da bi tenis mogao da zamre u Srbiji na kraju vaše karijere?

– Ne bih išao baš toliko u krajnost i drastično zaključivao o trenutnom stanju, iako su, nažalost, opravdano i s razlogom, postojala i takva nagađanja. Jer, statistika pokazuje da ima sve manje članova u klubovima, a da se istovremeno uzrast u odustajanju mladih igrača od profesionalnog tenisa pomjerio sa 15 na 13 godina. Ovi podaci definitivno ne idu naruku našem sportu, koji je jedan od najuspješnijih i najpopularnijih u zemlji već dugi niz godina. Stvorila se određena vrsta tradicije i istorije koja treba da bude očuvana i njegovana.

* Kako to ostvariti?

– Potrebno je da se poklopi mnogo toga. Prije svega, da u Teniskom savezu Srbije budu ljudi kojima je stalo do tenisa. Vjerujem da su oni koji njime sada rukovode zaista zaljubljenici u tenis i da žele da pomognu da se od ovog sporta napravi uspjeh na duže staze. A, za to je potrebno implementiranje određenog sistema koji će sutra iznjedriti šampione. Nemoguće je oslanjati se samo na individualne slučajeve, iako smo svi mi najuspješniji teniseri i teniserke iz Srbije uspjeli vjerovatno najviše zbog tog individualnog zalaganja naših porodica.Ali, da bi se na duže ostvarilo to što svi mi želimo, mora da se uloži dosta vremena i truda. Na dobrom smo putu.

* Koliko vi u tome pomažete?

– Trudim se koliko god mogu. Aktivno učestvujem u radu TSS, bez zvanične uloge, sa jedinim interesom da se ta tradicija očuva. U kontaktu sam i sa predsjednikom, i sa ljudima iz Stručnog odbora. Sada se formira izuzetno kvalitetna grupa ljudi, koja će biti sastavljena od domaćih i stranih stručnjaka, da bi svi doprinijeli na svoj način.

PRETENDENTI NA TRON

* Do kraja vaše karijere je još daleko. Ko bi sledećih godina mogao da vam bude glavni rival u osvajanjima grend-slem titula?

– Logično je tog velikog rivala tražiti među mlađim kategorijama i teniserima koji tek dolaze. Dosta je njih koji imaju potencijal da izazovu najboljeg tenisera na svijetu. Ne treba, međutim, zaboraviti da Nadal i Marej nisu na zalasku karijere. Još je puno godina ispred njih i siguran sam da će mi oni i dalje predstavljati najveći izazov. Pored njih, tu su mladi Australijanci, zatim Borna Ćorić, Tomić od koga se uvijek dosta očekuje, Nišikori, Raonić, Dimitrov… Svi oni imaju određene kvalitete, ali još niko nije uspio da sklopi sve kockice i da bude glavni izazivač.

(novosti.rs)