STEFAN PISAO ZORICI KOVAČEVIĆ: Hvala Vam, prvi put sam okačio robu u ormar!

To je neizmjerno usrećilo porodicu Memčević, pa je sin Stefan ministarki Zorici Kovačević uputio i pismo zahvalnosti.

“Moja sestra nikada nije mogla da vidi prostor u kojem živimo, ali ove godine osjeća veliku promjenu. Roditelji će prvi put zaspati u sobi koja nije puna vlage, a ja ću svoju robu okačiti u ormar umjesto da je držim na stolici kao do sada. Prazničnu trpezu ćemo postaviti na sto sa stabilnim nogama, za promjenu”, piše između ostalog u Stefanovom pismu.

Svakog dana prelazi 20 kilometara

Ovaj odlikaš završava mašinsku školu, smjer saobraćajni tehničar, a do škole svakoga dana prelazi 20 kilometara pješke. Međutim to, kao ni kućni poslovi, ne sprečavaju ga da u školi postiže odlične rezultate, te je od nastavničkog vijeća predložen za đaka generacije.

“Kod kuće hranim krave, stoku, pomažem majki. To mi ne predstavlja problem pri učenju. Gledam da što više pratim na času. Planiram da upišem Mašinski fakultet, a u pripremi mi pomaže brat od strica”, skromno kaže Stefan za Dnevne novine.

Kako je objasnio, sanacije na kući su ga obradovale najprije zbog majke jer ona sada ima manje obaveza u kući.

“Lakše joj je da održava kuću. Sad je ona zadovoljna, a sa njom i mi”, kazao je Stefan.

Njegovom ocu Toma je nakon saobraćajne nezgode koja se desila 2001. godine noga ostala kraća za 12 cm, te je brigu oko svih kućnih poslova preuzela njegova supruga Ljena.

“U kući ja perem, brišem, čistim, kuvam. Zatim brinem o stoki, a sada kada je hladno idem gore na brdo za drva. Problem su mi požari, zbog kojih mi se šuma svake godine udaljava. Drva sječem ručnom testerom i donosim ih na leđima” priča nam Ljena, koja i sama ima problema sa kičmom.

Ipak, od kada su im uveli vodu i renovirali kuću, kako kaže, nema na šta da se žali.

“Bilo nam je stvarno teško. Zidovi su bili skroz crni, voda se ponekad slivala niz njih. Bilo je stalno hladno i prljavo, a bez vode sam teško mogla to da održavam. Zidove sam prekivala zavjesama, ali nijesam mogla da sakrijem smrad od vlage i buđi”, priča Ljena.

Sada mogu drugarice da dovodim kući

Novi okrečeni zidovi i čistoća su posebno oduševili njenu kćerku Suzanu. Njoj je vid skoro potpuno oštećen, ali zbog neprijatnih mirisa često nije mogla da spava.

“Brat i ja spavamo u dnevnoj sobi. Tu su zidovi bili najlošiji, a vlaga mi je bila iznad glave. Sada je sve bolje”, kaže Suzana, učenica šestog razreda JU Resursni centar za obrazovanje i osposobljavanje “1. jun”

Njoj posebnu radost pričinjava to što će sada drugarice iz škole moći da dovodi kući, što joj je ranije bilo neprijatno.

“Ranije sam se sa društvom uglavnom nalazila u gradu ili školi. Sada mogu da ih dovedem i kući, a da me ne bude sramota i da ne mislim da li će da gledaju ovo ili ono. Moći ćemo i da slavimo rođendane”, kazala je Suzana. Ona do škole ima organizovan prevoz, ali određeni dio puta u pratnji mora preći pješke, jer je nepristupačan. Ipak, Toma se nada da će i to ubrzo biti riješeno.

“Bitno nam je da su nam stavili nova vrata i prozore. Oni su bili dotrajali i svakog časa je mogla da uđe neka zmija ili druga životinja. Ostalo je još samo put da se sredi jer je nikakav. Postoje čvrsta obećanja da će to da se uradi”, kazao je Toma.

Trošni zidovi i podovi

Zidovi kuće porodice Memčević iz sela Rogame, bili su potpuno prekriveni vlagom i buđi, a s obzirom da su bili praktično prirodni, uz stijenu, niz njih se ponekad slivala i voda. Umjesto poda, Memčevići su imali samo beton, te im je često bilo veoma hladno. Sanacijom finansiranom od strane ministarstva, na zidove je postavljena izolacija i oni su okrečeni, dok je na pod postavljen laminat.

Teško mi je da čekam redove zbog noge

Glava porodice Toma Memčević nalazi se u veoma lošem stanju, jer ga osim problema sa nogom muči i srce.

“Koristim medikamentorznu terapiju. Moje stanje zahtijeva kontinuirane ljekarske preglede, međutim, zbog nedostatka novca, rijetko posjećujem ljekara. Takođe, zbog noge ne mogu da čekam velike redove na koje stalno nailazim u zdravstvenim i drugim ustanovama”, objasnio je Toma.

Njemu zbog stanja u kom se nalazi sljeduje dodatak za njegu i pomoć drugog lica, ali iz istog razloga još nije uspio da prikupi sva dokumenta za ostvarivanje tog prava.

“Kada stojim duže od 10 minuta, meni već bude loše, a kamoli da čekam redove cijeli dan. Međutim, socijalna radnica nas je uputila šta nam sve tačno treba, tako da se nadam da ću uskoro i to riješiti”, kazao je Memčević.

Četrnaest socijalnih radnika u Podgorici

Kako nam je objasnila socijalna radnica Suzana Dabetić, zahvaljujući kojoj je porodica Memčević i dobila pomoć, terenski rad je veoma važan kako bi Ministarstvo dobilo jasnu sliku u kojoj se neka porodica nalazi.

“Oni nam najprije pošalju pismo sa zahtjevom za materijalnu pomoć. Međutim, često zbog sramote sakrivaju kakvo je zaista stanje u kom se nalaze. Zbog toga ih mi posjećujemo i pravimo izvještaj, na osnovu koga se odlučuje da li će im se odrediti pomoć i kolika. Na teritoriji Podgorice radi 14 terenskih socijalnih radnika i svaki je zadužen za određeni dio grada”, kazala je Dabetić.