U Sarajevu caruje drugarstvo: Cijeli razred naučio znakovni jezik zbog gluvonijemog drugara

Kada je Mirzana Ćoralić upitala nadležne u jednoj sarajevskoj školi da li bi dopustili da se njen gluvonijemi sin upiše u tu instituciju, učiteljica Sanela Ljumanović pristala je na to, bez mnogo razmišljanja.

Septembar je stigao i 6-godišnji Zejd je sjeo u klupu. U tom trenutku, niko u školi – uključujući i Zejda, nije znao znakovni jezik.

Tri mjeseca kasnije, učenici Prvog dva razreda Osnovne škole Osman Nakaš u Sarajevu savladali su osnove znakovnog jezika.

„Zejd“, govori 6-godišnja Uma Nadarević, dok prekrštava ruke u znak za njegovo ime. „Molim te“ – sklapa dlanove kao da se moli. „Možeš… li… mi… pokazati… domaći… iz… matematike“, kreira Uma znakove za riječi dok ih polako izgovara.

Zejd uzima svesku iz torbe i pokazuje joj krugove i kvadrate koje je nacrtao kod kuće. Uma mu pokazuje “hvala ti”, a on joj daje naklon, što znači “nema na čemu”.

Prije 13 godina, napominje AP, BiH je usvojila zakone koji dozvoljava djeci s poteškoćama da budu potpuno integrisana u društvo, uključujući škole. Djeca s poteškoćama trebala bi imati asistente na časovima koji bi sjedili s njima, „prevodili“ i pomogli im da učestvuju u u procesu. Ipak, u praksi, siromašna BiH jedva ima dovoljno novca da škole normalno funkcionišu, dok su djeca s poteškoćama ostavljena na brigu mašti svojih roditelja i dobroj volji školskih radnika.

Zejd je sretan – njegovi učitelji kažu da napor koji je uložen u sve to čini čuda za njegovo samopouzdanje.

„Jedva čeka školu“, govori njegova majka koja je pokušala učiti znakovni jezik s njim prije škole, ali dječak nije imao volje. „Sretan je i motivisan.“

Ipak, Zejd je i dalje izuzetak u bh. društvu, govori Anisa Šetkić-Sendić, učiteljica znakovnog jezika koja uči djecu ovom jeziku u Zejdovom razredu.

Njegovi školski drugovi prihvatili su se izazova učenja novog jezika.

„Sviđa mi se što učim Zejdov jezik, jer mogu pričati i s njim i s drugim ljudima koji ne čuju“, govori Tarik Sijarić, jedan od Zejdovih najboljih drugova. „Zabavno je!“

„Sviđa mi se ovaj jezik i mislim da će mi koristiti kad porastem“, dodaje učenica Anesa Sušić.

Zejd se savršeno uklopio, a novi jezik se širi i van učionice. Sada djeca uče svoje roditelje kući.

„Svi smo sretni što učimo novi jezik“, govori učiteljica. „Cilj je i naučiti Zejda da čita sa usana…on je dobar, pametan dječak.“

Šetkić-Sendić trebala bi primati platu od Ministarstva obrazovanja, ali za to još nema novca. Platu joj daju roditelji djece iz ovog razreda– oni koji to mogu. Samo učiteljica zna koji su to, i ne govori nikom – to je dogovor.

(Radio Sarajevo.Ba)