PISMO MAJKE IZ PODGORICE: Ova Crna Gora je otjerala moju djecu, i ja ću za njima, i neće mi biti žao!

“Molim vas da objavite ovo moje pismo. Zato što želim da pročitaju roditelji, djeca, a nadam se i da će pročitati oni koji su odgovorni za stanje u Crnoj Gori. Iako ne vjerujem da ih je briga. Sigurna sam da ih nije briga.

Majka sam dvoje djece, sada već mladih ljudi, ćerka je završila pravni fakultet u Beogradu, koji, inače, ne smatram inostranstvom, sa najboljim ocjenama i vratila se Podgoricu u nadi da će dobiti posao. Ta nada je trajala godinu dana. Juče sam pročitala vaš tekst o Oglasu za radno mjesto u podgoričkom “Vodovodu” koji je trajao 1 dan ( SKANDALOZAN OGLAS ZA POSAO PODGORIČKOG “VODOVODA”: Imate JEDAN DAN da se prijavite! ) i odlučila da vam pošaljem svoj slučaj. Duša me boli za onim mladićem što je pokušao da konkuriše, u njemu sam vidjela svoje dijete, a onda i djecu drugih roditelja u Crnoj Gori. Tužno i pretužno!  

Ni sama ne znam broj oglasa na koje se javljala moja ćerka, pisala firmama, nudila svoje znanje, bila bi zadovoljna i sa najmanjom platom za početak. Bez uspjeha. Na mnoge mejlove nije uopšte dobila odgovor. Prije 20 dana je spakovala kofere i otišla u Ameriku. Tamo živi moja sestra koja će joj pomoći da nešto počne da radi. Bilo šta. Vjerovatno će se tamo i udati, jer je u tom životnom periodu, i ostati. A gdje su njene četiri godine studiranja? Izgubljene.

Moj sin završava treći razred srednje škole i odličan je đak. Sledeće godine i njega šaljem u Ameriku, i učiniću sve što je u mojoj moći da tamo upiše fakultet i ostane. Ne želim da studira u Crnoj Gori, a razlog je više nego jasan. Ovdje nikoga nije briga za dobru djecu. Za dobre đake. Za dobre studente. Oni nemaju nikakvu perspektivu. Niko ih neće. Tamo ih vrbuju velike kompanije već na studijama. Otimaju se o mlade i talentovane. Tamo će oni biti jednaki kao svi drugi. Tamo im “guzonjini sinovi” ne mogu oteti snove, samo zato što imaju vezu, zato što im je tata neki marginalni politčar, direktor ili direktorov kum, brat, rođak. Tamo “guzonje” nisu viša klasa, a ostali samo prašina, sjenke, anononimusi koji nemaju prava da žive, rade i napreduju ako su vrijedni, pametni i sposobni.

Ako treba, prodaću sve. Odrasla sam u Podgorici, Crna Gora mi je u srcu i duši, ali OVA Crna Gora, koja je otjerala moju djecu, nije moja mati.  I ja ću otići. I neće mi biti ni teško, ni žao!”