BJELOPOLJAC MILENKO JE GROBAR: Evo šta radi poslije posla!

Milenka Lelovića iz Bijelog Polja život nije mazio – još od malih nogu pokušavao je kroz razne poslove da obezbijedi egzistenciju, ali mu je malo toga polazilo za rukom. Da bi prehranio šestočlanu porodicu, prije nekoliko godina latio se posla koji mnogi izbjegavaju. Naime, Milenko obavlja poslove grobara u JKP “Lim”.

Poslije napornog posla piše poeziju, a nedavno je objavio roman “Otrovna zemlja Bjelica” kojeg su pročitali brojni Bjelopoljci.

Na posao kojim se trenutno bavi natjerale su ga životne prilike, morao je obezbijediti uslove za život za svoja četiri sina i suprugu. Zbog njih je u drugi plan ostavio  veliku ljubav, knjigu i pisanje poezije, jer od toga se, kaže, nije moglo živjeti.

„Prihvatio sam posao grobara jer sam kroz život sahranjivao svoje najbliže, a pomagao sam prilikom spuštanja sanduka u raku ili spomenik  svojim komšijama i prijateljima. Zato i sada, tokom sahrane, preminulog doživljam kao nekog ko mi je veoma blizak  saosjećajući sa njegovom porodicom. Dok rodbina  pušta posljednju suzu za svojim pokojnikom , kojeg  polako prekriva zemlja bačena iz moje lopate,  u meni raste nelagodnost i loš osjećaj, tako da je posao kojim se bavim teško vrednovati, a isto tako adekvatno nagraditi“, kaže naš sagovornik, navodeći  druge potresne detalje svog posla.

„Srce zadrhti i osjećanja se pomute  prilikom ulaska u porodične grobnice u kojima već postoji dva, tri ili više sanduka, a s tim prizorom  se, kao i moje kolege, suočavam iz dana u dan. No,  sve to radim da bih održao porodicu i obezbijedio im koliko toliko normalne uslove za život“, priča Lelović.

Pored teškoća koje nosi sam karater posla kojim se bavi Lelo, kako ga u Bijelom Polju zovu, teško mu pada činjenica da mnogi kojima je nešto značio u životu, kojima je pomogao koliko je to bilo u njegovoj moći , sada okreću glavu, sa sjetom ističe Lelo.

„Valjda se to sve događa zbog garderobe, krampa i lopate sa kojima me najčešće viđaju. Iako je iza mene 23 godine književnog rada , koji je rezultirao sa četiri zbirke pjesama i jednim romanom, gotovo  da sam zaboravljen, sve rjeđe me ili gotovo nikako ne pozivaju na kniževne susrete, što mislim da nije u redu. Iako sam grobar, moje knjige govore da sam i pjesnik i pisac“, kaže  Lelo.

Raduje ga, kaže, što ga ne zanemaruju kolege iz  BiH, pa će uskoro u Tuzli i Zvorniku promovisati roman prvijenac “Otrovna zemlja Bjelica”,  a potom će se odazvati pozivu kolega iz susjednih gradova u Srbiji.

Ovdašnji Centar za kulturu “Vojislav Bulatović Strunjo” organizovao je promociju romana i to je sve, što je po njemu nedovoljno, pogotovo što je roman “Otrovna zemlja Bjelica” naišao na dobar prijem kod čitalaca. Smatra da zaslužuje da bude učesnik i drugih književnih manifestacija u gradu kojih ima na pretek.

Iako  mu telefon najčešće zvoni zbog loših vijesti vezanih za njegov posao, u njegovim pjesmama motivi su najčešće ljubavni.  Neke od pjesama su se „rodile“ upravo na mjestu   gdje se završava ovozemsljski život. Ipak, Lelović najčešće piše u svom domu, kasno naveče kada familija poliježe, kada četvoricu sinova vidi ušuškane pored njihove majke, tada  mu se srce raširi i  inspiracije počnu navirati.

Tu je nastalo njegovo prozno djelo koje govori u zemlji Bjelici. To je saga o ljubavi , biću i bitisanju  u poratnom vremenu  na oskudnom  i posnom planinskom selu, na samoj granici sa Srbijom, koje, osim svoje ubogosti i navike da preživi po matrici napaćenih predaka, mladima ne pruža ništa što bi  podgrijalo njihovu snagu da istraju  u bezuspješnoj borbi za sopstvenu socijalnu sigurnost.

Leloviću je, s obzirom na tešku materijalnu situaciju u kojoj se nalazi, bilo lakše napisati roman i četiri zbirke pjesama nego li ih odštampati. Ipak, zahvaljujući malobrojnim prijateljima, svaka od njih je ugledala  svjetlost dana  i došla u ruke čitalaca, što mu je bile velika želja. Sa njima može da se pohvali i da pokaže da i najteži  fizički poslovi  ne mogu umanjiti umjetnički poriv. Drago mu je i zbog svojih sinova koji već uče srednjoškolsko gradivo i koji će kada stašu, nada se, jesti manje gorke zalogaje hljeba.

Vukoman Kljajević, Radio Crne Gore/rtcg