PODGORIČANI: Radoje i Vito su puštali brodić niz Ribnicu, a evo zašto je taj brod jedna CIGLA!
Radoja Cerovića i njegovog sina Vita sreli smo na Ribnici. Zimsko doba, već mrak, a znate li šta su radili? Puštali su brodić niz Ribnicu! Hladnoća i mrak su mnogima razlog da se zavuku u kuću ili neku zadimljenu kafanu, ali ne i njima.
Radoje je psiholog, i često drži predavanja o tome kako da idemo kroz život sa što više radosti, i manje sjekiracije. Njegova specijalnost su međuljudski odnosi i komunikacija.
– Čekamo i sestru Lolu, koja ima sedam godina, i sada je na časovima baleta… Igra je neobično važna. Mi smo programirani za igranje. Sve nama iole slične životinje se igraju. Kažu da djeca u ekstremnim uslovima kao što su koncentracioni logori, posljednje što izgube je poriv za igrom, uprkos gladovanju i strahu.
Istraživanje kroz igru i sposobnosti udaljavanja od roditelja zbog istraživanja okoline je jedna od najpouzdanijih mjera kasnijeg mentalnog i fizičkog zdravlja.
To nam govori o kvalitetu vezivanja roditelj-dijete, ključnog odnosa koji će se kasnije transformisati, ali će ostati osnova za sve bliske odnose. Kada je kvalitet tog odnosa visok, tj. dijete osjeća sigurnost tog odnosa, ono će biti u stanju da istražuje i da se udaljava, da se kasnije emancipuje od porodičnog odnosa. Znam da mi roditelji ne volimo previše, udaljavanje i pretjeranu aktivnost, da više volimo kad nam djeca „daju ruku“, ali ne smijemo zaboraviti da je pretjerano davanje ruke znak potrebe da se „držimo sigurne luke“.
Na stranu teorija, svi, pa i mi psiholozi pokušavamo da nađemo najbolji mogući modalitet građenja odnosa sa djecom. To je stalna igra ravnoteže, između slobode i discipline, između igre i obaveza, između srca i uma.
Danas smo odlučili da puštamo brodić niz Ribnicu. Da mu dozvolimo da otplovi, ali i da ga držimo na koncu, da ne potone i ne potopi se. Da puštamo da plovi sve dalje. Igramo se obojica, nema sumnje. I radimo dobru stvar večeras. Sjutra će nas možda obaveze ponovo razdvojiti, možda će Vito provesti previše vremena ispred TV-a, ali sjutra je novi dan i trudićemo se da ga učinimo najboljim mogućim.
Danas je uvijek najvažniji dan. Volio bih da Vito i Lola to nauče, da im to nekako prenesem, sve ostalo je manje važna poruka. Biće okruženi pesimizmom, paranojom i strahom od istraživanja, od različitosti, od odlučivanja. Na žalost to su dominantne kategorije našeg društva. Ali večeras puštamo brodić i vjerujem da ćemo time ugraditi još jednu malu ciglu u beskrajno komplikovanu građevinu koju nazivamo odrastanje, mogućnost da budete srećni, sigurni u sebe, da se savijate i ponovo ispravljate….