Pismo Aleksandre Price sinu osvojilo internet: Nikada te nisam mazila, i nije mi žao

Aleksandra Prica ima sina kojeg je rodila prije 21 godinu. Čitavog života je bila vrlo, vrlo stroga majka. A sada je odlučila da svom sada već odraslom djetetu objasni zašto je bila takva. I to pismom na društvenoj mreži LinkedIn.

Njeno pismo sinu prenosimo vam u cjelosti:

“Vidi, sine! Moram ovo da ti kažem. Em moram, em mislim da je sada pravi momenat, da ne kažem: „Krajnje vrijeme“. Moram da pišem, jer tebi često, na jedno uvo uđe, na drugo izađe. Moja vječna dilema je: Koliko toga ostane u tvojoj glavi?! Nemoj da kolutaš očima, ako ti se ne čita sada – ne moraš! Ostavi negdje, trebaće ti jednog dana, to je sigurno.

Znaš kakva su bila vremena kada si se rodio? A znaš i kakva ti je majka? Nije, da me nije bilo strah od budućnosti u situaciji kada sam bila mlada, sa diplomom, bez posla. Nisam imala dilemu da li da te rodim? Ma kakvi, dijete. Ni jednog jedinog minuta. Žao mi je bilo samo, što nije bilo moguće da tebe pitam da li to želiš. To bi stvarno bilo pošteno, mada vjerovatno nije moguće zbog toga što bi mnogi odgovorili odrečno, a mora da se živi. Zbog toga, što je to bila moja želja i odluka, ne duguješ mi ništa. Tako su se tada promiješale karte. Postao si moj sin, a ja tvoja mama.

Moram da ti kažem, da se uopšte ne kajem što ti nisam nacrtala ni jedan crtež, napisala sastav i riješila zadatak iz matematike. Samo sam ti pomagala da shvatiš, razmišljaš, i na kraju – riješiš sam. Prvo da bi shvatio, šta je čiji zadatak. Drugo, da bi razumio da nemaš talenta za sve i da ni ti, kao i bilo ko drugi na ovoj zemaljskoj kugli, nije talentovan za sve. Da u životu moraš da radiš i ono što ne voliš. Treće, da bi pronašao ono za šta si najsposobniji i ono što voliš da radiš. Četvrto, da ti ne bi palo na pamet da se kitiš tuđim perjem, majčin sine. Da ne budeš kukavica.

Jer, ne mogu ja, majčin sine, ni tebi da tolerišem ono što kod drugih ne podnosim. Ne kajem se, ni što se nisam miješala u tvoje sukobe sa drugom djecom. Svaki put, kada sam te čula u dvorištu, ja sam virila sa terase, sakrivena iza cvijeća, grčevito se držeći za ogradu. Nekad su mi se i nokti urezali u dlanove, koliko sam bila bijesna na one dječake sa kojima si bio u raspravi. Ma, znaš šta? Došlo mi je da im skočim dolje, odmah. Nisam. Samo sam pratila da ne dođe do većeg sukoba i puštala te naučiš da se boriš. Sam. Jer, neće mama uvijek biti tu da te brani, a najveće bitke u životu čovjek obično mora da dobije sam.

• 
  Kako da ti kažem? Kada sam te rodila, zdravog i pravog, grijeh bi bio da te upropastim.
  Zbog toga, nisam htjela ni da ti pravdam neopravdane izostanke.
  Da naučiš da se od odgovornosti ne može pobjeći. Može se samo bježati od obaveza, ali ne
  i pobjeći. To si već shvatio, da nastavim dalje…

Vjerovatno naslućuješ da mene nije fascinirala tvoja Vukova diploma?! Nisam htjela da te dižem u nebesa zbog nje, mada sam bila jako srećna. Znaš zašto? Zato da ne poletiš previsoko, ni zbog jedne slave. Da naučiš, da nema lovorovog vijenca koji nije uvenuo. Da na vrijeme saznaš da nema večne slave i da nema vječne sreće, čak i kada se ona i ostvari. Da se odmah mora dalje, kao da ništa nije bilo. Ispočetka. Odlično znaš kako izgleda dodjela medalja i pehara: Podijele im medalje, cvijeće, stisnu ruku, fotografišu. Nakon toga siđu sa trona. I? Postave pred njih još veća očekivanja. Zato, nemoj mnogo da se zanosiš.

Znam da vidiš svašta, razne nepravde, preskakanja, podvlačenja, uvlačenja. Toga je bilo i biće. Nemoj da te to razočara. Glavu gore i guraj naprijed. Svojim putem. Kad smo već kod glave, ne znam šta ćemo sa njom? Ne mogu ti reći šta je bolje: Da li da je držiš uspravno, tako da štrči iz gomile, ili da je saviješ? Moraćeš sam da odlučiš. Reći ću ti samo posljedice: Ako riješiš da je držiš visoko, vazda će ti glava biti na puškomet. I Kurti i Murti. Takvi, što tako drže glavu, jako bodu oči, pa se razna koplja lome oko nje. Sad, za ovaj položaj glave, trebaju ti jaka kičma i jak karakter. Kad promaše glavu, udaraju gdje stignu.

Ako ti kažem: Sagni glavu, znam šta ćeš me pitati. Zbog čega ja to nisam uradila? Nisam htjela. Sve odluke su bile moje i ne kajem se. Tako i ti. Radi ono zbog čega se nećeš kajati i zbog čega ti se neće gaditi da se pogledaš u ogledalo.

Znaš kada sam shvatila da sam na putu da uspijem? Da radim nešto temeljno dobro? Onog dana kada si mi prvi put tražio novac za dva sladoleda. Na moje pitanje: – Šta će ti odjednom dva sladoleda? – Odgovorio si: – Da kupim i mom drugu. Ne mogu ja da jedem, a on da gleda. – Tada si me jako usrećio. To je bio prvi siguran znak da treba da nastavim u istom pravcu, istom snagom.

Želim da znaš da sam vidjela i ono što ti nikad nisam rekla. Da ti se zahvalim, što si bio sve vrijeme sa mnom u našoj maloj barci, na pučini koje je jako rijetko bila mirna. Što si svojim ručicama pomagao svom snagom da njome lakše vladam. Nekako, uvijek si znao kada mi je teško, pa me nisi ništa pitao. Samo si se trudio da se izmotavaš, da bi me razveselio. Da se nametneš i pokažeš da niko nije važniji od tebe. Da se, onako malen, postaviš kao zaštitnik. Iako nejak, da staviš svima do znanja da nema šale kada je tvoja mama u pitanju.

Sada si veliki i treba da znaš da te mama nije tapšala po ramenu, samo da ti ne bi tapkao u mestu. Plašila me je pomisao da možeš postati „mamin sin“. Nisam želela da živiš moj, jer sam te rodila da bi živeo svoj život. Verujem da je korisnije da te ne čuvam od pada, nego da te naučim kako da se dočekaš ako padneš. I što je najvažnije, kako da ustaneš. Zbog toga, vjeruj, lakše bi mi bilo da sam ja uradila sve domaće zadatke, crteže, sastave. Da sam rješavala sukobe umjesto tebe, umjesto da strepim i navijam, sakrivena iza cvijeća na terasi.

I najvažnije! Nisam se žrtvovala zbog tebe, nego sam ti se posvetila. Ako ti nekad neko kaže da se zbog tebe ili za tebe žrtvuje, iza toga obično slijedi neka emotivna ucjena. Budi oprezan. Osim u matematici, postoje još neki aksiomi. U životu. Na primjer, to je majčina ljubav. Ona se ne dokazuje. Zbog toga, suvišno je govoriti o ljubavi. Zato, sine, o njoj nikad ne pričam. Stojim uvijek na tribini tvog života, i kada me vidiš i kada me ne vidiš. I navijam za tebe. I uvijek ću. I ako tribine budu prazne, imaš jednog sigurnog navijača. Zato, samo naprijed, svojim putem. Ne obraćaj pažnju na mene. Nema potrebe, jer – tu sam!

Hajde sad. Glavu gore i trči. Trči, Nikola sine, trči…”