PRIČA O PODGORIČKOM TRABANTU: Kad moja djevojka i ja “zapalimo” kroz Platije, svi nas pozdravljaju! (FOTO)
Trabant Podgoričanina Vuka Vujisića ne može ostati nezapažen. Kada ova “ljuta mašina”, koja je pregazila pola vijeka, protutnji podgoričkim ulicama, svi se okreću i – smiješe. Oni stariji se nostalgično prisjećaju svoje mladosti, a mlađi se čude “čudu neviđenom”! Ovaj “trabant” je prošao dug put od Mađara Zoltana, preko putovanja vozom do Bara, pa onda gotovo jednogodišnje reparacije! Danas ovaj auto od 600 kubika i sa dva cilindra “leti” kroz Platije ili cetinjskim krivinama – bez problema.
Za novac koji je uložio u njega… mogao je jednostavno kupiti dobar polovan automobil. Ovaj nesvakidašnji mladić ne samo da ne žali, nego poručuje da kroz sve – ponovo prošao!
-Još kao mali volio sam da se vozim u tatinom vojnom terencu ,,Fiat 1107 “zvanog ,,kampanjola” To je bilo prvo vozilo u koje sam sjeo i prve korake vožnje sam naučio baš u tom automobilu. Otac ga je kupio od vojske i restaurirao ga uprkos neslaganju porodice, tada baš i nije bilo popularno restaurirati stara vozila ili kako se to i danas kaže popularno- tranje.
Mogao sam da biram za 18 rođendan da li ću da idem na eskurziju ili da licitiram kod vojske stariji tip “kampanjole Zastavu AR 55,” koja mi se sviđala i koju sam želio da restauriram. I, naravno, ekskurizija je otpala, toliko sam želio to auto. Odabrao sam AR55 , međutim licitacija nije prošla, a taj automobil sa papirima teško se mogao nabaviti u Crnoj Gori, priča Vuk.
Vuk, međutim, nije imao mira. Tragao je po oglasima za nekim oldtajmerom koji bi restaruriao i tako je naletio na “Trabant 601”. Počeo je da se raspituje i doznao da je to auto često predmet šale, ali da ima i mnoge “vrline”.
-Njegova nevjerovatna jednostavnost i izgled koji se nisu mijenjali jos od šezdesetih godina pa sve do devedestih kada je padom Berlinskog zida brzo propala i ta istočnonjemačka fabrika, su me privukli i prakticno sam se zaljubio u to auto kojeg u Kusturičinim filmovima jedu svinje. Tražio sam i tražio i odlućio da odem u Srbiju da kupim automobil kojeg je Mđjar Zoltan cijenio 350 eura iako je bio registrovan i izgledao makar spolja kao nov. Dogovor je pao da ga on dovede vozom do Bara pa onda da zajedno sa Trabantom dođemo do Podgorice.
Restauracija je trajala skoro godinu i to je priča za sebe. Bilo je tu uspona i padova, putovanja za Beograd kako bi kupili neke djelove, bilo je tu svega i svačega, ali uz pomoć prijatelja, porodice, djevojke i komšija, koji su mi mnogo pomogli nekako sam se primakao kraju.
Registrovao sam ga uz velike poteškoće, čekao sam tablice dugo pošto se u MUP-u zagubio predmet i potkrala greska ali posle više od mjesec dana čekanja dobio sam tablice i odmah krenuo na put za Tivat, pa dan kasnije i za Berane da isprobamo ja i moja djevojka našeg Trabija dvocilindrasa. Ne mogu opisati kako smo prijatno bili iznenađeni povoznošću i mogućnostima koje pruža taj mali autić sa još manjim motorom! Dok smo se vozili nailazili smo na osmjehe i poglede ljudi koji sa oduševljenjem i nevjericom gledaju starog Trabija kako piči cetinjskim stranama i kanjonom Morače bez problema.
– Na kraju, prezadovoljan sam i ponsan učinjenim ostalo je još da istapaciram sjedista i zaokružim investicije u njega koje dostigle, za mnoge a i za mene ogromnih 2000 eura, plus potrošeno moje vrijeme, kojeg srećom, kao i mnogi u Crnoj Gori imam na pretek – šali se Vuk i dodaje da je Trabant “pojeo” i dragocjeno vrijeme njegovih komšija i prijatelja koji su uvjek rado pristizali u pomoć.
