Živkov kalup za nas - Volim Podgoricu

Živkov kalup za nas

Savim običan dan u Nikšiću. Ulice puste, a kafići puni. Nebo vedro, a jedan neobično veliki oblak krenuo iz pravca Ozrnića.

Zagrmjelo. To nebo hoće da nas opomene da je prošla decenija i po od kada se legenda crnogorske kinematografije, Živko Nikolić preselio na neko ljepše mjesto.
Među nas je došao one nepomirljive 1941., vidio kakvi smo, zapisao i otišao. Napravio je kalup za svakog od nas. Kao Đepeto nam isklesao duge uši, velike noseve i ogromna usta, ma „Oriđinali“. Vizionar. Kulturna institucija i čovjek van vremena!
Trebalo bi makar da znamo da oni najveći poslije smrti ne umiru, štaviše nekako su življi i prisutniji. No, kako je to kada vrijeme za života ne prepozna junake ?
Živko je za svoje filmske junake uvijek tražio obične ljude. “Vjerujem da su te tamne slike malih ljudi bliže istini o čovjeku. Mali čovjek nudi neposredniju sudbinu“. Koliko puta zažalimo što fizički nije među nama da opiše ovu našu zbilju, mada je on sve ovo vidio i predvidio. Sretam vremešnog gospodina, mogao bi biti savremenik umjetnika.
„Živko je ambasadaror Crne Gore, naša ulaznica u svijet“, istinu zbori Ilija.

Rez.

Novi kadar.

Kolektivno ludilo. Standing ovation pogrešnima, priznanje velikim ljudima tek kada odlaze. Previše smo Živkovi da bi sumnjali u njegove snimljene istine. Reditelj koji je žrtvovao sebe zarad naroda, a posao nije shvatao samo profesionalno već i moralno. Jedina prava istina o bitisanju ovog umjetnika je da se on ne može završiti. Čini se da poslije njega nijedan reditelj nije rođen da ga zamijeni.

Nedoba je … Muči se duša. Nikolić je tvrdio da nas zavičaj obilježava, a da sve što radiš treba da miriše tvojom dušom. A mi eto, siroti, sve manje imamo sebe.

Sve što je ikada snimio, snimio je na crnogorskom tlu, duboko u sebi noseći pečat rodnih Ozrinića. Za sobom je ostavio veliki trag koji je značajan ne samo za crnogorsku i jugoslovensku, već i za evropsku kinematografiju. Tu je i nastao mit o neponovljivom reditelju.
Viskonti, Felini, Antonioni, Bergman, Bunjuel, Forman… Ali eto, imali smo i imamo i mi Živka!
Sva filmska ostvarenja (Beštije, Jovana Lukina, Čudo neviđeno , Ljepota poroka, U ime naroda, Iskušavanje đavola …), dokaz su da nije Živko samo režirao, pisao o nama kakvi smo bili u prošlosti već nas je preslikao u ovo sadašnje i u buduće. Zanijela nas ljepota poroka, pa bezglavo za masom pristajemo. Jedino dobro u svemu ovome je što se uopšte nismo promijenili.

Opet je zagrmjelo. Svako svome kalupu, u dvore koji mu pristaju.

(Hajdana Simović/Volim Podgoricu)

Slične Objave

Back to top button
WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com