Tomislav je poslao 1.200 molbi za posao i svuda su ga odbili: Otišao je u Kanadu i za godinu dana uspio da ŽIVI KAO ČOVJEK

Ovo je još jedna priča o mladom čovjeku i njegovoj porodici koji su otišli sa Balkana kako bi preživjeli.

Ni u stranoj zemlji nije lako, ali ako si radnik, svi te cijene i poštuju. Pričali su tako mnogi, a to potvrđuje i mladi Tomislav Čičak (30), Orahovčanin koji u rodnoj Hrvatskoj nije mogao da nađe posao.

“Može se reći da imam jedan i po fakultet. Dakle, Hrvatsku nisam doslovno morao da napustim, jer sam nekako preživljavao, ali otišao sam jer nisam mogao da dobijem osnovno i Ustavom garantovano pravo na rad. U Hrvatskoj sam poslao 1.246 molbi i nisam nigdje dobio posao. Danas u Kanadi radim kao krovopokrivač, a po struci sam ekonomista-informatičar.

Mislim da sam se snašao odlično jer sam kao stranac za manje od godinu dana uspio da kupim kuću. Imam dva auta, jedan porodični i drugi za posao”, kaže Tomislav i objašnjava odnos poslodavca prema radniku:

“U Kanadi koriste tvoju lošu situaciju i činjenicu da moraš da radiš za njih. Imamo zatvorene radne dozvole i dosta je teško naći novog poslodavca dok ne riješiš status u takozvanog permanent resident (stalni stanovnik). Žalosno je što se i sa takvim tretmanom tu osjećam bolje nego u Hrvatskoj. Osjećam da me poslodavac cijeni. Otkako sam došao, plata mi je porasla za 50 odsto.

Foto: Ilustracija / Shutterstock

Nemojte odmah da mislite “vau”, jer u Kanadi platu dobijate bruto. Ali ovo je moja impresija, ima svakakvih priča. Uglavnom, moraš da budeš uporan i izazivaš sreću“, ispričao je mladić.

On je u Kanadu prvo otišao sam, a potom povukao i svoju porodicu, suprugu Anu i ćerku i sina. Tomislav naglašava da je ženama mnogo teže da pronađu posao nego muškarcima.

“Što se tiče takozvanih ženskih poslova, situacija nije dobra jer su to uglavnom niskokvalifikovani poslovi koji nisu puno plaćeni, tako da i nije neobično da žene rade “muške” poslove. Škola, odnosno programi koji postoje, za svaku su pohvalu. Ipak je ovo imigraciona zemlja.

Moja djeca su se uklopila savršeno. Škola im nije svedena na silno bubanje teorije, već u razvijanje ličnosti i ljudskih vrijednosti. Jako puno ima nastave u prirodi, muzejima i slično. Praktični su – neće ih učiti kako da računaju, već kako da koriste digitron. Zanimljiv primjer: pitao sam ćerku kako bi riješila jedan problem, a ona kaže Upišeš problem u YouTube i pogledaš“, priča Tomislav i naglašava da su svakodnevni problemi uglavnom mnogo bolje riješeni u Kanadi nego u Hrvatskoj.

Foto: Ilustracija / Profimedia

“Registracija automobila traje otprilike pet minuta, jer nema tehničkog pregleda i košta 80 dolara u mojoj provinciji Alberti, a porez i druge naknade nisu uračunati u cijenu. Birokratija je jednostavna, jedino što malo smeta jeste što za sve moraš da imaš narudžbinu. Uglavnom, komšije i druženje koje mi imamo u Orahovici i, usuđujem se da kažem, osjećaj zajedništva, ovdje ne postoji, tu svi samo trčimo za dolarima. Želja mi je da otvorim svoju kompaniju jer ovde bilo šta da otvoriš i ako malo imaš smisla, možeš super da živiš.

Uvijek postoji želja za povratkom kući i ne prođe dan da se ne sjetim Hrvatske, ali nažalost sve ono super što imamo pokvari naš mentalitet i zavist, tako da me to još uvijek drži podalje. Pohvalio bih svoje prijatelje sa kojima se, iako sam otišao daleko, stalno čujem i nevjerovatna su velika podrška sve ovo vijeme. Takođe su mi roditelji i brat bili velika podrška, to mi najviše nedostaje”, kaže sa sjetom mladić i dodaje:

“Vjerujem da nisam jedini koji bi se vratio. Nemojte misliti da u Kanadi nema korupcije, nepotizma… Ima, i te kako. Zdravstvo im je jedno od najboljih na svijetu, ali preskupo i dosta često nedostupno zbog predugog čekanja. Uglavnom, tu mi je lijepo, ali ako bi došla neka prava ponuda za posao u Hrvatskoj, vratio bih se juče“, zaključio je Tomislav.

(Izvor: glasslavonije,hr)