PODGORIČANIN NIKOLA BOŠKOVIĆ JE ZBOG OVE DJEVOJKE PRESKOČIO OKEAN: Danas radi u APPLE-u a evo šta mu nedostaje!

Crnogorski muzičar Nikola Bošković, rođen je i proveo većinu života u Podgorici. Živio je i radio samostalno, uspijevao da nađe svoje mjesto pod suncem, ali stajanje na ludi kamen se, u njegovom slučaju, desio u Americi. I rad za najbolju svjetsku kompaniju.

Ovo je njegova priča o ljubavi i poslovnom upjehu…

Nerijedak je slučaj da mladi ljudi ”bježe” iz Crne Gore, a uvijek se kao glavni razlog uzima finansijsko nezadovoljstvo.

Bošković nam priča šta je njega motivisalo te, kakav je život i rad jednog Crnogorca koji je odlučio da ode u Sjedinjene Američke Države.

Rutina i susret sa novom sredinom: Odrastanje u gradu kao što je Podgorica, nosi sa sobom osjećaj ušuškanosti i rutinu svakodnevice.

“Pogotovo posljednjih godina, kada je naša zemlja izašla iz perioda potpune nestabilnosti i neizvjesnosti.  Naravno da ne mislim da je Crna Gora u ovom trenutku mjesto za život koje garantuje sigurnost, pogotovo ne socijalnu i ekonomsku, ali okruženje u kojem sam odrastao jako dobro poznajem i uspijevao sam da organizujem svoj život na način koji mi je odgovarao. Kako to vole da kažu u Crnoj Gori – uspijevao sam da se “snađem” i vjerovao da će tako biti uvijek.  I nije mi padalo na pamet da treba da odem iz Crne Gore. Jednostavno,  rutina je učinila svoje i o tome nisam mnogo razmišljao”, priča Bošković.

A onda je upoznao osobu koja mu je promijenila život.

“A onda sam upoznao svoju suprugu koja živi u Čikagu. Veza na daljinu je uvijek komplikovana stvar, ali nas dvoje smo bili tome veoma posvećeni. Kada sam prvi put otišao kod nje u Ameriku, jedna stvar kod te zemlje me posebno privukla – raznovrsnost. Toliko različitih ljudi koji funkcionišu u okviru jednog velikog sistema koji poštuju u zavidnoj mjeri, za mene je bila fascinantna pojava. Naravno, apsurdno je porediti sa Crnom Gorom,  ali svejedno morate pomisliti koliko apsurdno to što u toliko maloj sredini kao što je naša postoje neke nepomirljive razlike, a u velikoj Americi gdje su svi različiti, osnovni principi sistema jako dobro funkcionišu. Daleko je od savršenog, ali je veoma dobro”, kazao nam je Bošković.

D-Day: Mladost, ludost, zaljubljenost, sve na papiru lijepo izgleda, ipak kada je vrijeme odluke postavlja se pitanje hoće li se kome noge dati u bijeg.

“Došao je i dan kada sam sa suprugom morao odlučiti gdje da nastavimo zajednički život. Sve okolnosti smo dobro razmotrili i na jesen 2014. odlučili da to bude Amerika- iz više razloga. Prvi razlog je, naravno, to što sam imao veliku želju da iskusim život u zemlji različitosti…Da vidim da li tamo mogu postići mnogo više nego što bih ostvario u Crnoj Gori. I ne radi se tu samo o većoj zaradi, važnije je to što ako uspijete na toliko velikom tržištu, onda znate da zaista vrijedite. Za razliku od Crne Gore, gdje vam “uspjeh” može biti posljedica zasluga vaših roditelja, rodbine, prijatelja, često nečasnih radnji i kompromisa sa stvarima koje su vam inače u potpunosti neprihvatljive. U SAD su mnogo veće šanse da uspijete, ako znate što radite, dok u Crnoj Gori vaše znanje najčešće bude vaš najveći neprijatelj”, govori nam Bošković.

U razgovoru povjerio nam je da je bilo još mnogo razloga, poput činjenice da njegova supruga u svojoj profesiji kod nas ne bi mogla da ostvari ni dio onoga što je moguće u SAD. A kako govori i neke simboličke činjenice poput te da je njegov prađed prije 100 godina živio i radio tamo, učvrstile su njegovo uvjerenje da proba život preko okeana.

Sticanje radnih navika: ”Nije to bila laka odluka, iako nekome tako može izgledati. Vjerujem da zapravo nikome nije lako kada napušta svoju zemlju, bez obzira na okolnosti. U Crnoj Gori sam bio srećan. Odrastao sam uz majku i starijeg brata, borio se za sebe od ranog djetinjstva i uvijek vjerovao da u svoje sposobnosti i “snalažljivost”. Nikada mi nije bilo teško da nađem posao i to čak i u tinejdžerskim danima. Jednostavno sam volio da radim nešto korisno u tim danima odrastanja. Zarađivao sam za svoj džeparac radeći razne sezonske poslove iz kojih sam mnogo naučio”, govori Bošković.

On smara da je najvažnija lekcija koju je naučio radeći od ranijih dana je da se otrgne straha od izazova.

”To je strah koje mnoge ljude blokira da vjeruju u sebe i probaju nešto što do tada nijesu iskusili. Takva iskustva sam imao sa poslovima koje sam radio. Shvatio sam da uvijek treba probati, da je neophodno da prođe malo vremena dok neke osnovne stvari ne savladate, ali da je uvijek moguće, da ljudi mogu brzo da uče. Neko brže, neko sporije, ali svako mora i može da proba.  To je ono što mi je pomoglo da se u Americi veoma brzo adaptiram na sistem rada, da savladam nove vještine i da sada mogu reći da nakon samo dvije godine radim u Apple, najvrjednoj kompaniji na svijetu. Nije mi cilj da se pohvalim, uostalom tek sam na početku karijere u toj kompaniji i veoma nisko na ljestvici. Ovime želim da pokažem što je to što Ameriku čini toliko velikom i snažnom – svi dobiju šansu i samo od vas zavisi kako ćete je iskoristiti”, rekao nam je Bošković.

On dodaje da u Americi nikada nije radio ”na crno”. U razgovoru nam je otkrio da je strpljivo čekao da dobije papire kako bi našao prvi posao jer nije htio da rizikuje. U Crnoj Gori je kako kaže radio za pravnu instituciju, i vidio šta zakon može da uradi, naročto u Americi gdje je primjena istog mnogo rigoroznija.

“‘Čekao sam oko šest mjeseci da dobijem radnu dozvolu i već sjutradan našao posao.

Bez ikakve “veze”. Sjeo sam u auto i išao od jednog servisa za računare do drugog. To je inače moja profesija pošto sam u Crnoj Gori završio ETF na smjeru primijenjeno računarstvo.

Na prva četiri mjesta nisam imao sreće, ali nakon samo sat vremena potrage pokucao sam na vrata jednog servisa i vlasnik me pitao kad mogu da počnem. Rekao je da ne brinem o diplomama, sve dok sam željan da radim i učim”, kazao je Bošković, dodavši da je nakon probnog rada od mjesec dana dobio i svoj prvi posao u Americi.

Povjerenje stranca i nove prilike: ”Nakon samo tri mjeseca, stekao sam povjerenje vlasnika i ključeve od radnje da brinem dok on nije tu. Od samog početka sve je bilo jasno regulisano. Bio sam plaćen za svaki minut rada i dobijao povišice po zaslugama. Mnogima u svijetu djelovalo bi nevjerovatno da uopšte pominjem da sam uredno plaćen za posao koji radim, jer se to podrazumijeva, ali za ljude u Crnoj Gori to će nažalost još dugo biti rijetka pojava. Godinu sam radio u tom servisu i naučio veoma mnogo.  Osjetio sam da je došlo vrijeme da probam nešto bolje. Vidio sam da Apple traži radnike. Znam da mnogima prođe kroz glavu”nemam ja tu diplomu, nemam ja to iskustvo…” kada apliciraju za posao u nekoj velikoj kompaniji. Ali ovdje se upravo takav stav ne traži. Dobio sam poziv da dodjem za intervju i tu je sve krenulo. Shvatio sam da jedna velika kompanija kao Apple ne traži samo iskustvo i diplome. Njima je najbitnije kakva si osoba jer smatraju da se svaki posao može lako naučiti. A pošto i ja imam takav stav kroz seriju intervjua i testova sam veoma dobro prolazio i na kraju dobio posao”, rekao nam jeBošković.

Nikola nam otkriva da nema konkretan odgovor kada ga ljudi upitaju koliko je teško dobiti posao u firmi kao što je Apple, on smatra da jednostavno ljudi ne treba da glume i izigravaju nekoga sa 10 diploma  i svim znanjem ovog svijeta. Ovaj Podgoričanin savjetuje da je jednostavno potrebno iti svoj i to je ključna stvar koja se traži – ”traže ljude koje nije strah da budu ono što jesu”.

Posao u najvećeoj svjetskoj kompaniji: ”Ubrzo sam shvatio zašto je odabir zaposlenih takav. Duhovitost ljudi koji rade za Apple me i danas fascinira, mjesto uvijek zrači pozitivnom energijom i klijenti su zato zadovoljni jer sa njima komuniciramo s lakoćom. Kroz posao sam upoznao dosta “naših” ljudi koji dođu u našu radnju kada im treba pomoć. I naravno očekivali su od mene neki poseban tretman. Tu se jasno vide ti obrisi naše “kulture”. Često mi kažu ” naši smo, možeš li mi što završit’ preko reda?”. Naravno da ne može i njima je to nekad teško da shvate. Neki se čak i naljute. Kod Amerikanaca, upravo, cijenim što to ne postoji jer se poštuju pravila.  Ovdje ta “učinjenost” nije nešto za šta treba da molite ili da tražite “veze”. Postoje pravila koja su u većini slučajeva ista za sve i ljudi su plaćeni da vam pomognu najviše što mogu”, ističe Bošković.

Mjesto se mijenja ali osobine izgleda ne: On nam opisuje da se naši ljudi mogu na prvi pogled prepoznati svuda, ali da to nije uvijek tako dobra stvar, te da zbog zatvorenosti kakvu su imali u Crnoj Gori nijesu u potpunosti spremni da se prilagode različitostima te da se grupišu u neke zatvorene zajednice.

”To je jedan od razloga zbog kojih se ne družim mnogo sa ljudima sa naših prostora koji žive u Americi. Pored toliko različitosti oni se grupišu u neke zatvorene zajednice koje funkcionišu po istim principima od kojih su “pobjegli” zbog nesnalaženja u zemljama porijekla.

Moj stav je da, ako sam već odlučio da se preselim u zemlju različitosti, treba da upoznajem te razlike, a ne da ostanem učauren u improvizovanoj kopiji onoga što sam napustio. Posmatrajući iznutra moj zivot se nije drastično promijenio. Činjenica je da ima malo manje večernjih izlazaka. Ali iskreno zbog toga ne žalim jer i u Podgorici su večernji izlasci najčešće posljedica dosade, a ne neke želje za opuštanjem i provodom. Takođe, ne nedostaje mi “ispijanje kafa”, ispunjavanje tiketa za kladionicu… Vrijeme koje ljudi u Crnoj Gori, posebno Podgorici, gube na te isprazne aktivnosti ovdje se provodi u poslu. I vjerujem da je tako bolje. Umjesto čestih večernjih izlazaka posjećujem koncerte velikih svjetskih muzičara i u tome jako uživam”, objašnjava namBošković.

Ipak, koliko god da je život preko okeana zanimljiv, postoje određene stavri koje samo Crna Gora posjeduje.

”Ono što mi zaista nedostaje jesu naravno porodica i društvo, ali mislim da to nije toliko teško s obzirom na sve načine komunikacije koji nam se pružaju. Ali jedna “stvar” mi posebno nedostaje. To je moj bend. Zaista sam ponosan što sam sa mojim prijateljima iz benda našao najbolji mogući način druženja godinama, a to je kroz muziku. Vjerovatno u Americi ima boljih bendova od tog našeg, ali među nama se stvorila savršena hemija kada sviramo i za to ne postoji zamjena. Zato se radujem se svakom odlasku u Crnu Goru, da bih između ostalog, svirao sam svojim bendom”, zaključuje Bošković.

(Luka ĐURIĆ/Analitika)