LUTRIJOM DO AMERIČKOG SNA: Ivan je već dvije godine u Americi, a SLUČAJNO je dobio ZELENU KARTU - Volim Podgoricu

LUTRIJOM DO AMERIČKOG SNA: Ivan je već dvije godine u Americi, a SLUČAJNO je dobio ZELENU KARTU

Ekonomista za turizam iz Požege Ivan Živanović (29) već dvije godine živi u SAD, gdje je, kako kaže, otišao potpuno neplanirano.

Tačnije, tek nekoliko mjeseci prije nego što je kupio avionsku kartu za Njujork, postao je svjestan da će napustiti svoju zemlju. Ipak, prije avionske, dobio je presudnu zelenu kartu, odnosno bio je izvučen u čuvenoj lutriji za trajnu radnu i boravišnu dozvolu u SAD. Za tu privilegiju godišnje se prijavi više miliona kandidata, a dobije je tek njih oko 50.000.

Znajući da dobro govori engleski jezik, jer je radio u jednoj američkoj firmi u Beogradu, u jesen 2012. godine njegov prijatelj zamolio ga je da ga prijavi za ovaj traženi konkurs. Ivan je posjetio zvaničan sajt da se upozna sa formularom i iz znatiženje ga popunio i poslao svoje podatke. Drugar koji mu je dao ideju pozvao ga je posle nekoliko dana kod njega kući kako bi zajedno i njega ubacili u bubanj, međutim, po onoj staroj „nije kome je namijenjeno, već kome je suđeno“, sreća se prvo osmjehnula Ivanu.

– Kada smo se našli kod njega, shvatili smo da je rok istekao prije dva dana. Što se tiče moje prijave, ja sam na nju bio i zaboravio jer, kao što rekoh, sve se desilo iz čiste radoznalosti, bez ikakvog plana. U maju 2013. godine, dok sam sređivao foldere u računaru, ušao sam na sajt koji sam pribilježio, jedva pronašao šifru da se ulogujem i vidio poruku u kojoj je pisalo da sam nasumice izvučen. Tu su bile i dodatne instrukcije oko toga koja dokumenta treba da prikupim! U to vrijeme radio sam kao turistički vodič i imao neke studentske poslove, a o putovanju u SAD sam razmišljao samo kroz program work & travel – sjeća se Ivan i dodaje da se učešće u ovoj lutriji ne plaća i da se obavještenja, zbog zloupotreba, ne dobijaju mejlom, kao i da je jedini zvaničan sajt onaj koji se završava sa .gov.

Lijepe vijesti stigle su posle izvlačenja koje je bilo 1. maja. Simbolično, baš tog dana, ali 2007. Ivan je počeo da se zabavlja sa svojom sadašnjom suprugom Brankom. Prisjeća se da su proces odobravanja, slanje papira i intervjui trajali do zime 2014. godine, kao i da nikad neće zaboraviti 23. januar, kada je otputovao sa aerodroma Nikola Tesla.

– Roditelji, brat i prijatelji nisu odmah shvatili da odlazim. Govorili su: „Učestvovao si na milijardu konkursa, pa nikad ništa nije bilo – neće biti ni sada“. Međutim, presudan trenutak nastao je pred polazak. Dva dana nismo spavali, a kada smo se okupili na aerodromu, atmosfera je bila kao da je, daleko bilo, neko umro. Svi ćute, a prije nego što sam krenuo ka pasoškoj kontroli Branka i moja majka počinju da plaču, a odmah za njima i kum, brat i otac. Sjeo sam u avion, zabio glavu u prozor i do prvog presijedanja u Beču plakao kao malo dijete…

U Njujorku je imao samo jednog poznanika, Vladimira, druga iz srednje škole koji mu je poslao pozivno pismo i primio ga u stan. I danas su cimeri, ali ravnopravno dijele troškove.

– Posle završene više škole za fizioterapeuta, on je otišao u Ameriku da radi u programu work & travel, našao je sportsku stipendiju i u rekordnom roku za dvije i po godine, kao student generacije završio dva smjera na tom koledžu. Sada radi u veoma uspješnoj firmi. Kada sam stigao kod njega, odmah mi je rekao da ne moram da plaćam račune dok ne nađem posao i kada sada razmislim, da nije bilo toga, mislim da bih se vratio kući – sjeća se Ivan.

Prvi posao koji je, doduše radio svega sedam dana, našao je u oglasu na internetu posle tri mjeseca traganja. Lancu mesara u vlasništvu vojvođanske porodice porijeklom iz Rumunije, bio je potreban radnik za sječenje mesa i pravljenje čvaraka. Jedan od uslova bio je da kandidat govori srpski jezik.

– Očekivali su povećanje obima posla tih dana, ali to se nije desilo, tako da sam bio višak. Nakon toga upoznao sam se sa još nekim našim ljudima i zaposlio se u jednom baru.

Počeo je od pomoćnog radnika kada je razvrstavao pića i prao sudove, a onda je prešao u drugi restoran u kojem je sada jedan od glavnih bartendera.

– Svima u baru bilo je fascinantno kako sam se fino snašao s obzirom na to da nikad nisam radio u restoranu. Kao student stalno sam bježao od tih poslova, a eto u Americi sam silom prilika natjeran da to radim – iskren je.

Prije odlaska u Sjedinjene Američke Države Ivan se vjerio sa svojom tadašnjom djevojkom, danas suprugom Brankom iz sela Pilatovići, kraj Požege.

– Živjeli smo zajedno i planirali brak. Onda se desila zelena karta i mi smo donijeli odluku da odem. Moja glavna motivacija je da nam kupim stan u Beogradu jer sam prethodno računajući shvatio da bi nam u Srbiji, čak i sa platom iznad prosjeka za to bila potrebna dva života. Prošle godine vejnčali smo se u manastiru Jovanje u Ovčarsko-kablarskoj klisuri, a svadbu smo napravili u Požegi.

Da bi se preselila kod njega, Ivanovoj supruzi treba američka viza, koju sada čeka. Nemaju informaciju kada bi mogla da je dobije. Voljeli bi da nastave život na jugu Amerike ili u Srbiji. Želeli bi da im se djeca školuju u rodnoj zemlji i da tu steknu osnovne životne vrijednosti, a da, ako žele, kasnije studiraju u Americi.

– Tamo mi se najviše dopada finansijska sloboda, ali mi nedostaju društveni život, ljudskost i duša. Fali mi i vožnja autobusom jer zbog metroa često ne vidim dan. Da biste sa nekim otišli na kafu, treba da se dogovarate po mjesec dana, za razliku od Požege gdje je to „danas za danas“. Amerika je izuzetno povodljiva zemlja i čovjek mora da bude psihički stabilan. Nažalost, više sam upoznao naših ljudi koji nisu uspjeli, nego onih koji su napravili nešto u životu.

Na kraju našeg susreta, pitao sam Ivana da li je njegov drug sa početka priče dobio zelenu kartu?

– Već nekoliko godina ga prijavljujem, a otkako sam izvučen mnogo ljudi me zove da ja to uradim za njih, iako je u pitanju posao od pet minuta. Problem nastaje kada ljudi promijene svoj život, prije nego što dobiju zelenu kartu i onda se razočaraju rezultatima. Ja sam posle prijave nastavio normalno da živim i do poslednjeg razgovora u ambasadi nisam ni mislio da ću živjeti u Njujorku – rekao mi je Ivan pred povratak u obećanu zemlju.

Izvor:pricesadusom

Slične Objave

Back to top button
WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com