STAV: Zašto je Dušan Simonović aktuelni grobar crnogorskog sporta

Sve je odrađeno u starom i oprobanom maniru, ispod “radara” vojničkim rječnikom uz podršku novinara na platnom spisku, da se provuče informacija o četvrtoj po redu kandidaturi Dušana Simonovića za predsjednika Crnogorskog Olimpijskog Komiteta. I uspjelo je.

Ovog puta, neophodno je skrenuti na pažnju na ciničnost, mada neće biti jedina jer se sprema izborna i u Vaterpolo i Plivačkom Savezu Crne Gore sa političkim vedetama u liku Janovića  i Porobića. Zašto pričam sve ovo? Nakon bizarnog pojavljivanja na konvenciji DPS-a u Kolašinu gradu jednog predsjednika Nacionalnog Olimpijskog Komiteta, Dušan Simonović kao njegove kolege iz Rusije, Bjelorusije, Azerbejdžana i njima sličnih, tražio je I dobio agreman za četvrti mandat. Pokušao sam naći sličan primjer u zemlji Evropske Unije ili čak komšiluku ali bez uspjeha. U mladoj Crnoj Gori ni predsjednik (sem Filipa III) države nema mogućnost dvostrukog reizbora, ali Dušan IV može. Kada se pogleda Izvršni Odbor kao nekada Republički Komesarijat sve zvanično ili nezvanično članovi partije; od “hrabrog” Bora Lazovića, “vrhunskog” sportiste Božidara Vuksanovića, admirala Samardžića koji je nekada jurišao na NATO flotilu, do nižerazrednih Rabrenovića, piona Rašovića uz partijski odane poslanike lutkarskog pozorišta Popović i Kovačević. Ta slika i ne bi bila sporna da se radi o OO partije, ali je riječ o Crnogorskom Olimpijskom Komitetu. Malo je reći da je prekršena Olimpijska Povelja (čl. 26), ali je Etički Kodeks Međunarodnog Olimpijskog Komiteta pogažen. U Statutu Crnogorskog Olimpijskog Komiteta piše u članu 13. da “COK mora da čuva svoju autonomiju i da se odupre pritiscima svake vrste od političkih”, izgleda da se predsjednik i njegovi na bizaran način (ponavljam sa razlogom) drži osnovnog postulata funkcionisanja sporta.

Nadležnostima predsjednika COK-a je pored ostalih, propisane dvije zanimljive odredbe. Prva je da “predlaže Izvršnom Odboru kandidata za Generalnog Sekretara iz redova kandidata prijavljenih na Javni konkurs”. Od službovanja zanimljivog sportskog komentatora Kustudića, ne da nije bilo Javnog konkursa nego ni Generalnog Sekretara. Zato je morao da se “žrtvuje” Dušan Simonović na način da je objedinio funkcije i primanja (podrazumijeva se!). Nije samo jasno koji od svjetskih jezika formalno poznaje i na koji način nastupa na brojnim putovanjima? A kolika su tek njegova primanja? Nijesu javno dostupna (što bi morala biti), ali procjene variraju od 2,000 eura pa na više uz varijabilu. Stambeno i više nego što je potrebno situiran, dok su djeca uredno školovana u Engleskoj.

Segment koji se direktno tiče statusa sportista, predviđa da predsjednik “donosi rješenje o kategoriji sportista”. Posebno zanimljiva ta odredba koja se naslanja i na prenijetu nadležnost Zakona o Sportu koja se tiče kategorizacije sportista i sportova. Davno predviđeno ovlašćenje nikada nije sprovedeno, jer ni do dan danas nemamo sportove i sportiste razvrstane po kategorijama. Zna se da po potonjem, posebno u pogledu sportista, COK bi imao određene obaveze, a u pogledu sportova zamjerio bi se svojim glasačima. Pored ograničavajućih odredbi za možda najvažniji segment COK-a Sportsku Komisiju, nijesu dostupni podaci i dokumenti o članstvu, radu i aktivnostima.

Ako i ovo nije bizarno dovoljno, iako Statut COK-a ne predviđa finansiranje saveza i klubova, COK to redovno radi ne sopstvenim već novcem poreskih obveznika  Crne Gore. Finansira one koje država kroz Javni konkurs redovno podržava. Pa kako to sprovodi predsjednik COK-a? Nije poznato, jer Javnog konkursa i kriterijuma nema i osnovano se sumnja da izostalo rangiranje sportova i netransparentno finansiranje saveza i klubova ima jedan cilj, a to je obezbjeđivanje (da ne kažem kupovina glasova) podrške za predsjednički mandat. Dovoljno je pogledati čl.120-121 koji pretpostavljaju javno dostupne informacije o radu, a koji su u slučaju COK-a grubo pogaženi.

Posebnu sjenku baca finansijski izvještaj u godini kada se organizuju Olimpijske Igre. 2012. godine, primjera radi utrošeno je oko 150 hiljada za smještaj sportista (iako troškove smještaja pokriva domaćin-detaljno provjeriti i troškove prevoza koje Međunarodni Olimpijski Komitet pokriva u iznosu do 80%), 90 hiljada na prevoz opreme (ne zna se šta se to prenosilo) a posebno je neophodno provjeriti sredstva opredjeljenja za promociju Olimpijskih Igara. Ove godine COK je dobio nevjerovatnih 720 hiljada eura. Ako se zna da su savezi Odlukom Ministarstva prosvjete kroz Javni Konkurs, kao i posebnom Odlukom od raspodjele dijela prihoda od 7 centi akciza za autoput i reprezentativni sport, Konkursom od Igara na sreću i budžetskom rezervom dobili blizu 6 miliona, postavlja se pitanje iako ni Statutom COK-a nije predviđeno, na koji način i kome je dio iznosa od 720 hiljada uplaćen?

Svakako da nadležne finansijske, inspekcijske i revizorske institucije bi morale da se pozabave finansijskim poslovanjem ali na način da im društvo pravi ona institucija koja po svom referatu poznaje način funkcionisanja COK-a. Imajući u vidu prethodno, neophodno je ući u analizu imovinskog stanja predsjednika i njemu povezanih lica. Završile su se i Olimpijske Igre u Brazilu, a poreski obaveznici (građani) i dalje nemaju informaciju koje sve činio i po kojim kriterijumima Crnogorsku ekspediciju pored sportista, trenera i medicinskog osoblja i o čijem trošku su ta lica putovala?

Na kraju, iz gore navdenog za jedno od najprestižnijih funkcija u svakom razvijenom društvu, potpuno je prirodno da Dušan Simonović dobije i četvrti mandat, mada sam siguran da ga neće završiti do kraja. Zato građani imaju pravo da znaju ko je ko u Crnogorskom sportu (D. Bjelica). Dušan Simonović nije jedini grobar sporta ali je aktuelan. Nemojte biti kao Dušan Simonović i njegovi partneri.

(Dragoje Ž. Vlahović, građanski aktivista)