SVJETSKI, A NAŠ: Kako je podgorički FRIZER i ŠARMER ušetao na svjetsku modnu scenu

Sa 15 godina je pobjegao od kuće, i od tada mu “niko ne udara na trag”.  Ali, zato je on ostavio širok trag, od svoje Stare varoši, Podgorice, Crne Gore, pa dalje u svijet.

A obišao je cijelu planetu, i to nekoliko puta, uglavnom zahvaljujući – makazama.

Imenovan je za člana Borda direktora Svjetske frizerske asocijacije, i sada je u poziciji da diktora svjetske modne trendove kada su frizure u pitanju.

Njegovi učenici, a ima ih preko 300, rade u svim evropskim državama, a ima ih i u Americi.

-Učio sam ih da budu, prije svega, dobri ljudi, i da budu svoji. To je danas sve teže i teže, priča najpoznatiji podgorički frizer Zoran Vukčević u razgovoru za portal “Volim Podgoricu”.  Zatekli smo ga u salonu u Njegoševoj sa makazama u rukama. Makaze su mu prokrčile put u svijet, podigle četvoro djece, donijele mnogo pobjeda i nagrada. On se najviše raduje i ponosi onima koje su dobila njegova djeca, a svi su pošli istim putem. I njegova supruga je, kaže, na takmičenjima uspješnija od njega. A posebno je srećan jer i šestoro unučadi idu istim stopama.

-I najstariji, Luka, već je šampion, kaže sa ponosom.

Staropodgoričani će za Zorana reći da je bio i ostao pravi podgorički šarmer. Osim velikog umijeća, trebalo je i tog podgoričkog šarma, da bi od zanata, od kojeg se živi, napravio umjetnost za koju se živi.

-Počeo sam kao šegrt sa 14 godina  u tadašnjoj zadruzi “Budućnost”, u Novaka Miloševa 27.  Suad Lukačević i ja smo zadnja generacija šegrta a primljeni smo na jedvite jade, danima se vijećalo. Mentor nam je bio pokojni čika Vlado Božović. Tu sam upoznao sve gradske face, i oni su mene zavoljeli. Ubrzo sam brijao i šišao čuvenog boksera Milana Mištriju, pa Dima Mitrovića, koji je bio veliko ime crnogorskog fudbala a onda igrao i u Partizanu. Ta zadruga je bila najvažnije mjesto u gradu. Svi su tu dolazili, političari, sportisti, muzičari, kriminalci, sve dobri ljudi. I kriminalci. Nisu to bili ovi današnji kriminalci, nego prravi mangupi, prisjeća se Zoran. Ljudi su, kaže, u to vrijeme bili uredniji, postojala je kultura održavanja kose i brade, dolazili su i po 2-3 puta sedmično. Šišanje i brijanje su bili rituali. Uživalo se u tom vremenu provedenom u berbernici, saznavale su se novosti, zbijale šale.

Pomalo nostalgičan za tim vremenom, Zoran je u podgoričkoj Ulici Slobode otvorio Berbernicu, želeći da dio duha toga vremena vrati u današnju Podgoricu.

-Mislim da sam uspio, dolaze stari Podgoričani, stranci, svi su oduševljeni. U tom salonu je istorija Podgorice, mojih početaka, onoga što mi je na srcu.

Imao je samo 15 godina kada je čuo da se u Beogradu, u Hotelu “Jugoslavija” održava frizersko takmičenje i odlučio je da – ide.

-U Beogradu mi je živio stric i brat od tetke, Ljubo Đurović. Otac me nije pustio, ali ja tada pobjegnem i on je digao ruke od mene. Moj otac, Božo Đurov, je bio sportista, bokserski šampion i išao je u vojnu školu, za pilota. Imao je svega 23 godine kada se zapalio avion i on je iskočio padobranom i, srećom, ostao živ, ali je ostao invalid i zauvijek se pozdravio sa sportom. Majka je mlada umrla, a imao sam veliku familiju i svi su o meni brinuli, prisjeća se Zoran.

Najbolji učitelji zanata i – života

Sa 17 se prvi put takmičio, i za dalku mu je izmakla prva nagrada, Titov sat, a ta nepravda ga i danas, kada se okitio svjetskim nagradama i priznanjima, boli.

-Bila je to manifestacija “Tito gradovi” gdje su se takmičile zanatlije iz svih krajeva tadašnje Jugoslavije. Podgorički frizeri su imenovali Suada da se takmiči, ali je on to mjesto ustupio meni, vidjevši da sam bolji, bio je korektan i pošten. Trebalo je da na toj manifestaciji pobijedim i dobijem ručni sat od Tita, ali je pobijedila pobijedila pakost jednog podgoričkog frizera koji je bio u žiriju. On je svojim glasanjem dao prednost frizeru iz Beograda i tako sam to 1977. godine ostao bez Titovog sata”,  priča Zoran i ne krije razočarenje i posle toliko godina.

Tada je krenula i njegovo medijsko pojavljivanje.

-Pokojni Slavko Todorović, kamerman u Televiziji Crne Gore je prepoznao talenat, i snimio moju prvu izjavu koju sam dao za dnevnik Televizije Titograd. Vjerovatno sam mu bio simpatičan, mogao je on naći i nekog drugog, bilo je tu puno učesnika, ali je izabrao mene. Tako su krenula takmičenja i moja karijera koja traje evo 40 godina, kaže Zoran.

Potom je osvajao medalje – prvaka Crne Gore, vicešampiona Jugoslavije, bio beogradski pobjednik, član reprezentacije Jugoslavije na svjetskim i evropskim takmičenjima.

Iako je obišao svijet, dobio priznanja i nagrade na najuglednijim takmičenjima, svega toga – kaže Zoran – ne bi bilo da nije bilo njegovih prvih učitelja.

-Učio sam od najboljih, Blaža Radulovića, Raša Surovića, Bora Šćepovića, Zeka Pepića… To su bili majstori i mangupi, imao sam sreću da budem u njihovoj blizini i učim od njih, ne samo zanat, nego i život. Tu su još bili i Mijo Bajramović i Branko Mirković. Kad se Zadruga zatvorila zbog renoviranja, koje je trajalo četiri godine, moj kum Slobo Pavićević me zvao da dođem kod njega na Pogrebno. Tamo sam naučio i kako se vodi salon, a onda sam prvi otvorio salon za muškarce i žene, do tada su bili uniseks saloni.

Ostavi glavu, pa se vrati

Nekadašnje berbernice su bile mjesta gdje su dolazili svi, gdje su se prepričavale dogodovštine, saznavale novosti, i pravili vicevi i šale.

-Zeko je bio poznati šaljivdžija, pa kad mu dođe mušterija i kaže da žuri, on uzvrati: A ti ostavi glavu pa dođi poslije! Kad sam osvojio srebro na takmičenju, okačio sam diplomu u salon i stavio svoju sliku, a Zeko, koji je bio od mene 16 godina stariji, kad ja odem, makne moju sliku i stavi svoju, štosa radi.

Lagali da idu u Gimnaziju

Kada su se kao tinejdžeri udvarali djevojkama, Zoran i Suad su krili da uče firzerski zanat.

-Na podgoričkom korzou smo govorili da idemo u Gimnaziju ili Ekonomsku, bili smo mladi i mislili smo da nećemo imati “prolaz” kod djevojčica jer ućimo za frizere, smije se Zoran i dodaje da je vrlo brzo uvidio da su griješili.

(Volim Podgoricu)