Kruže nam oko glave… - Volim Podgoricu

Kruže nam oko glave…

Ko je mogao zaboraviti Leptiricu, čuveni jugoslovenski horor. Vjerujem, nijedno dijete nije imalo miran san gledajući leptira koji kruži nad glavom. Predugo i mene drži taj osjećaj. A naročito danas, kad smo svi obične vudu lutke.

Autor: Hajdana Simović

Kako sam se samo uplašila druga iz djetinjstva koji je sanjao da je leptir, žute boje sa plavim očima. Vjerovala sam da će jedne noći doživjeti preobražaj, pretvoriti se u strašnu leptiriću, a zatim kružiti oko moje glave. Danas sanjam da imam krila, da sam ona velika ptica sto riječju ubija leptiriće i tako čuva ljepotu leptira. Ali, jedino je u snu sve moguće, jer nažalost na javi nijesmo dovoljno hrabri, ni pametni da razmišljamo svojom glavom. I čim nam nije dobro, mi pravo kod gatare da nam pregasi.

Zanemarimo tako i doktore, ne vjerujemo u njihovu dijagnozu. Mada i ona zna da omane, pa nije ni čudo što postajemo nevjerni. Ali najhitnije je da potražimo čarobni stap i tako prevarimo dugu glad, ozdravimo preko noći.

Nekako to nije u domenu realnosti, ali mi preferiramo da letimo. Oporavljamo se od bolesti, od zabluda, propalih ambicija, a sve uz prevarante i lažne vračeve, koje plaćamo onim što imamo i nemamo. I svidjelo nam se da vjerujemo da naš neuspjeh ne potiče od nas samih,već zbog toga što nas je tamo neko u nekom vremenu, blizu neke ograde, iza prozora začarao.

Eto, u mom selu, bio je đed po imenu Vilentije koji je znao daje urokljiv, te je vezao maramu preko očiju. E to je dobar čovjek, a ne ovi današnji što nas drže u mjestu i ne skidaju povez, no im se sviđelo da nas pređom zamotaju, pa svako pleme ima klupko, ko crveno, ko zeleno. Nekako nam se vid pomutio, pa vidimo više Vilentija i dali bi sve što imamo, samo da nam krene posao, procvjeta ljubav, poraste imunitet, pa da budemo imuni na svo zlo u nama i oko nas.

Ponekad mi se čini da sam i sama začarana ili zavezana. Mijenjam poslove, ne volimo se on i ja u isto vrijeme, pa eto lakše mi nekako da vjerujem da me je zavračala ona komšinica što svaki dan za mnom sipa vodu.

Nijesmo bitni samo on i ja, nije neobično da se poneko i začara (možda ova riječ i nije tako loša za jedinke, pogotovo ako te neki princ ili princeza poljube), ali strašna je i nerazumljiva ova kolektivna začaranost. Mnogo smo dezorjentisani. Ne znamo sta je lijevo, a šta desno, ne znamo sta je dobro, a šta zlo. Niti ko nam kruži oko glave. A uz sve to smo i zakonski nepotkovani. Ako nas ne spasi gatka, nema nam drugog spasa, nego da sami plaćamo greške.

A kako smo ovakvi kakvi smo, tu đe smo, najbolje je meni da gatam u šolju, možda nekako i preživim.

Mada, vele da bi najbolje bilo da nabavim neku vodu, koja ima snagu, pa neka je i ustajala, pa iako nam nije ništa gatano, neka smo samo onako, malo streknuti.

I opet mi ona ista leptirića kruži oko glave. Ma dobro je, još uvijek sanjam da sam ptica.

1 komentar

Slične Objave

Back to top button
WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com