Milutin Perić paralizovan, sa svega dva prsta, stvara umjetnost!
Kad se probudio iz kome posle teške saobraćajne nesreće prije tri decenije, ovaj nekadašnji radnik obezbjeđenja i pasionirani lovac postao je svjestan da je njegov dotadašnji život prošlost.
– Pitam ljekare zašto ne osjećam ruke i noge, a oni ćute i izbjegavaju da me pogledaju u oči. Sve mi je bilo jasno. Neprijatnu tišinu prekinuo sam riječima da mislim da je pravi trenutak da naučim da vezem goblene – priča kroz smijeh ovaj neobični Šapčanin.
Čivijaški duh nije mu dozvolio da potone u očaj. Milutin, doduše, nije naučio da veze, ali mu je zato dom pun tabakera, kućica, vodenica, topova, minijaturnih kazana za rakiju, dekorativnih flaša i drugih sitnica napravljenih od palidrvaca i komadića šperploče.
– Dok sam bio na rehabilitaciji, moji cimeri su tonuli u depresiju zbog svog invaliditeta, a ja sam bio zbunjen. Jednog dana gledam kroz prozor i vidim ljude kako se šetaju. Prvi put sam tada zaplakao. Onda se sjetim da imam četiri male ćerke, moram da krenem dalje. Tada sam se bacio na rukotvorine, a supruga Rosa me je od početka podržavala – priča Milutin.
Tokom tri decenije ni sam ne zna koliko je minijatura napravio. Većinu je poklonio rodbini i prijateljima, a mnogi predmeti iz njegove radionice završili su i u inostranstvu.
– Posao je pipav, ali nije mi teško, jer imam strpljenja. Uvučem u stegu komad drveta, a testeru prihvatim sa ova dva pokretna prsta. Lijevu šaku proturim kroz testeru, pa polako vučem i seckam. A palidrvca nabodem na nožić za drvorez i lijepim ih na pripremljenu podlogu. Za ovu crkvu trebalo mi je dva i po mjeseca da je uradim, a potrošio sam 270 kutija šibica, odnosno 13.500 drvaca. Fizikalna terapija mi je pomogla da mogu da podižem ruke, što je velika stvar, posebno za ovaj posao – objašnjava Milutin.