KOTORANIN OSVOJIO VRH NA KILIMANDŽARU: Životni san ostvario na visini od 5. 895 metara
Pedesetpetogodišnji Marjan Šantić, član PK Vjeverica, osvojio je najviši vrh Kilimandžara, 18. januara zajedno sa ekipom planinara PK „Balkan” iz Beograda sa članovima: Jelena A., Jelena B. i Jelena C., Katarina, Vesna, Zoran, Saša, Miloš, Bane i Milanka Arsić, koja je vodila grupu. Na krovu Afrike, na vrhu Uhuru Pik na 5.895 mnv, Marjan je postavio zastavu grada Kotora, ali i zastave svoga kluba i zastavu bratskog PD Subra Herceg Novi.
– Ovo je lijepa avantura u kojoj sam uživao punim plućima, prezadovoljan sam. Upoznao sam neke nove, divne ljude, sa kojima kontaktiram. Svi planinari sa najvećim oduševljenjem pričaju o Kilimandžaru, kao jednom od najvećih izazova, a ja sam zahvaljujući prijateljima koji su mi finansijski pomogli ostvario veliki životni san. Izuzetno je iskustvo sresti prvi put Afriku, osjetiti dah neobične civilizacije, upoznati ljude prilično gostoprimljive i dobre – kaže Šantić za „Dan”.
Za ovu ekspediciju se spremao godinu dana: od Kotora je skoro svakodnevno išao prema Lovćenu i nazad, prelazeći visinsku razliku od nule do 1.000–1.500 mnv i bio je u fantastičnoj kondiciji. Ako možete pet uzastopnih dana da idete od Kotora do Lovćena, znači da ste spremni za pohod na Kilimandžaro – ističe Marjan.
Na put je krenuo uprkos tome što u leđima ima devet titanijumskih cijevi, šrafa i pločica, s obzirom na to da je operisao nekoliko pršljenova, a uskoro ga očekuje još jedna operacija. Kilimadžaro je od Kotora udaljen 60 sati puta, što avionima, što džipovima, a od podnožja uspona na visini od 1.800 mnv, za pet dana hoda prešli su skoro 80 kilometara do vrha Uhuru Pik, a Marjan nije imao zdravstvenih problema, osim visinske bolesti nadomak vrha. Ekspedicija je trajala 12 dana. Iz Kotora je 10. januara krenuo autobusom do Beograda, odakle je 12. januara sa članovima PK „Balkan” avionom odletio za Keniju, pa u Tanzaniju, gdje su u gradu Ariša bili smješteni u hotelu.
– Prva dva dana hodali smo kroz prašumu. Tu se nebo skoro i ne vidi od velikog drveća, ima svakakvih životinja. Cvrkut ptica dominira, raznog nepoznatog cvijeća na sve strane, uživao sam da ga fotografišem, ali sam se čuvao zmija čiji je ujed smrtonosan. Majmuni su nas pratili u stopu, pokušavajući da nam ukradu nešto od hrane. U januaru je tamo ljeto, u nižim predjelima preko 30 stepeni u hladu, u prašumi prijatno, dok se noću temperatura spuštala ispod nule. Tu su bila i dva kampa u kojima smo prenoćili, barake u kojima smo spavali bile su otvorene, vjetar je duvao na sve strane, te zbog hladnoće nijesam mogao da zaspim, možda sam spavao jedan sat. Bila je kišna sezona, ali mi smo imali sreće da ta kiša pada lagano par sati, tako da se uopšte nijesmo skvasili. Kad smo izašli iz prašuma u daljini se na sve strane vide vulkani, planine Kilimandžara. Vodiči su nas upozorili da je tu do skora boravilo pleme Čanga, koje je u obližnjem vulkanu prinosilo životinjske žrtve bogovima. Tanzanija je ukinula te plemenske običaje. Prašuma završava na 3.000 mnv, a makija se postepeno pretvara u pustinju, gdje ponegdje naiđete na neki cvjetić ili kaktus – opisuje Marjan svoj susret sa džunglom.
Trećeg dana uspona radili su na aklimatizaciji: popeli su se još 300 metara uvis i spustili u kamp (od 2.700 do 3.100 mnv i nazad). To je uobičajen postupak, kako bi se organizam prilagodio ekstremnim klimatskim uslovima. Prespavali su i nastavili četvrtog dana da se penju do 4.700 mnv. Kad su oko 18 sati došli u kamp, njihov drug Branislav je odustao zbog temperature i zdravstvenih problema, dok je njegova supruga Jelena nastavila i popela se na Uhuru Pik – objašnjava Marjan i dodaje kao kuriozitert da je Banetu i Jeleni ovo bio prvi uspon u životu. Nije im, kaže, bilo svejedno dok su sretali iscrpljene ljude – neko je bio veseo, neko iscrpljen, neko nije završio uspon, neke su nosili prema dolje, a jednom njihovom vodiču je isto pozlilo, te je morao da se spusti ka gradu. Odmarali su i spavali u kolibama do 23 sata, a onda oko pola noći krenuli u završnu rutu ka Uhuru Piku, na još 1.200 mnv.
– Temperatura je te noći bila minus deset, ali nije bilo vjetra, niti snijega. Imali smo 13 vodiča, svako od nas imao je svoga, i oni su ovaj uspon počeli pjesmom i igrom, a mi smo im se pridružili u veselju. Uzeli smo male ruksake sa najosnovnijim stvarima, višak smo ostavili u kampu. Negdje oko četiri sata, prije svitanja je počelo da nam se spava, prvi znaci umora. Nekome se spavalo, nekoga je uhvatila visinska bolest, a neki su to dobro podnijeli. Na 5.000 metara i mene je uhvatila visinska bolest – povraćanje, glavobolja, malaksalost, te sam prelazio po 20-30 metara, a onda odmarao pet minuta i sve tako do vrha. Bio sam malo ispred njih, visočiji sam, pa imam malo duži korak, te sam čekao društvo iz ekspedicije. Vidio sam vrh odatle i pomišljao sam da se vratim: to je kao da sam se ispeo, sve mi je ovo poznato, šta će meni to, sad ću malo da odmorim, da odspavam. Međutim, kako su ostali jedan po jedan dolazili sa istim simptomima visinske bolesti, jedni druge smo sokolili, te sam na kraju uspio da se u devet i po ujutru ispenjem do vrha. Svi smo bili tu, zajedničke fotografije, radost, slavlje, čestitke, a onda tokom dva naredna dana polako spuštanje nazad – kaže Šantić.
U povratku sa Kilimandžara, nakon odmora, trećeg dana posjetili su nomadsko pleme Masai, a poslije su pošli na safari, uživajući u fotografisanju slonova, žirafa, antilopa, lavova, majmuna, divljih svinja, orlova, nojeva, sve sem nosoroga….Ručali su na vidikovcu sa pogledom na nacionalni park, odakle su uživali u fantastičnom pogledu na sav taj životinjski svijet koji kreće prema rijeci na pojilo. Vratili su se u hotel u Aruši i sjutradan krenuli u Keniju, gdje su u prelijepom Najrobiju ostali cijeli dan. Idućeg dana su otputovali avionom za Adis Abebu, odatle za Beč, pa Beograd, a Marjan odatle autobusom do Kotora, gdje su ga sačekali prijatelji iz PK „Vjeverica”, a njegova supruga Biljana priredila iznenađenje sa velikom tortom u obliku„Krova Afrike”.
– Zahvaljujem turističkim organizacijama Kotor i Tivat, organizacionom timu PK „Vjeverica”, Luci Kotor, Pomorskom muzeju Crne Gore, ZIP LINE – Njeguši, Liberalnoj partiji Crne Gore, Slobu i Maruški Drašković, Radovanu i Ranki Perović, Petru i Jeleni Pejaković, Rajku Peroviću, Zlatku Matijeviću, Draganu Jovanoviću i svim brojnim prijateljima uz čiju pomoć sam prikupio 3.000 eura za put i ekspediciju – ističe ovaj hrabri planinar-avanturista, koji će, kao jedan od „glavnih glumaca” u predstavi „KoTo(R) o Kotoru” igrati 11. februara u Dubrovniku, a 13. u Tivtu.
(Dan)