Životna priča mladog Novljanina koji je pobijedio kancer: „Nema mjesta predaji, vrijedi se BORITI i IZBORITI“

Kada sam stigao na dječiju hematologiju, pogledao sam mnogo djece bez kose koja bezvoljno leže u svojim krevetima, i zapitao se što ja radim ovdje, počinje svoju priču za Kolektiv.me mladić iz Herceg Novog, koji se liječio od kancera.

Foto: privatna arhiva / Đorđe (u sredini), rad sa mladima u okviru grupe MladiCa

Đorđe Murišić je imao 13 godina, kada je počela njegova borba sa ovom opakom bolešću.

Nakon što su roditelji bili zabrinuti za njegovo trenutno zdravstveno stanje, prošlo je još tri mjeseca prije nego su ljekari otkrili pravu dijagnozu. A to je bio tek početak dugačkog puta na koji je morao krenuti.

„Imao sam 13 godina kada su moji roditelji na meni primijetili blijedilo lica i malene kvržice iza uha. Tri naredna mjeseca su rađene razne pretrage krvi, mijelogrami i biopsije koštane srži koje nijesu mogle potvrditi dijagnozu. Tek nakon biopsije žlijezde na vratu dobio sam tačnu dijagnozu Non Hočkin limfom, i tada je počela moja borba sa kancerom“, objašnjava Đorđe za naš portal.

Zbog postavljene dijagnoze, Đorđe je liječenje morao nastaviti u Beogradu, tačnije na Institutu za majku i dijete. Prvobitni šok kada je stigao, i ugledao djecu kako leže u krevetima, iscrpljeni i bez kose, zapitao se šta će on tu.

DJEČIJI KANCER JE BOLEST CIJELE PORODICE

Međutim, brzo su se sprijateljili, i postali njegova druga porodica u tim teškim okolnostima. Sa nekima od njih je još uvijek u kontaktu, dok pojedini na žalost, nijesu uspjeli da se izbore sa kancerom.

Uz Đorđa je sve vrijeme tokom liječenja bila majka, dok je otac morao biti kod kuće i na poslu. O bolesti kaže nije mnogo razmišljao, a podrška porodice u tim trenucima bila je nemjerljiva.

„Sve vrijeme liječenja uz mene je bila majka, otac je dolazio kada je god mogao jer je on morao biti na poslu, a kod kuće je ostao moj mlađi brat o kome se brinula najbliža rodbina. Zato se za dječiji kancer kaže da je to bolest cijele porodice. Nijesam mnogo razmišljao o bolesti, jer sam osjećao veliku snagu i podršku mojih roditelja koji su brinuli o meni. Oni su skupili svu snagu ovoga svijeta da prebrode psihoemocionalnu i finansijsku krizu, kako bi je usmjerili ka meni“, ističe on za Kolektiv.me.

Vremena za očajanje nije bilo, jer je svu snagu trebalo usmjeriti ka izlječenju, kao krajnjem cilju. Đorđe je sa majkom u Beogradu proveo godinu dana, gdje je liječenje teklo u dva dijela.

„Proveli smo 12 mjeseci u Beogradu, prvi dio  liječenja na odjeljenju dječije hematoonkologije, a drugi smo boravili u Roditeljskoj kući udruženja Zvončica. Perioda za pauzu između liječenja nije bilo, jer je moj organizam bio oslabljen, pa sam pauze provodio liječeći se antibioticima zbog temperature i afti u ustima. Mnogo mi je nedostajala kuća, moja soba, brat…“, kaže on za naš portal.

Foto: privatna arhiva / radionica MladiCa “Povratak u školu”

ŽIVOTNI USPONI I PADOVI SA SAMO 13 GODINA

Tokom borbe da se pobijedi kancer, Đorđu nije bilo lako. Sa samo 13 godina on je morao da se uhvati u koštac sa brojnim krizama, usponima i padovima u liječenju, i na trenutak bezizlaznim situacijama.

Ipak, priznaje pronalazio je snagu. Vjerovao je doktoru koji ga je liječio, a pred bolne intervenciju koje su ga čekale, imao je naviku da čita knjige sa vicevima koje i danas čuva.

„Naravno ljekari vam nikad ne kažu da ste izliječeni, već da ste zaliječeni. Nakon provedenih godinu dana na liječenju vratili smo se kući, i nastavili sa fazom „održavanja“ koja je trajala dvije godine. U tom periodu pio sam citostatike i svaka dva mjeseca odlazio na Institut za majku i dijete zbog lumbalnih punkcija, koje ću pamtiti čitavog života. One su toliko bolne i neprijatne, a samo se još u zemljama jugoistočne Evrope, gdje i mi spadamo, rade bez anestezije“, objašnjava Đorđe za Kolektiv.me.

Nakon 12 mjeseci koje je proveo u bolničkom okruženju, odvojen od ostatka porodice i drugara iz škole, Đorđe je jedva čekao da se vrati kući u svoj rodni grad.

Kada je konačno stigao, shvatio je da će proces povratka u normalni život trajati malo duže, a u tim trenucima podrška drugara mu je veoma značila.

„Imao sam kosu, ali sam morao nositi zaštitnu masku pa sam privlačio poglede ljudi. Obično ljudi misle da se mogu zaraziti od nas koji nosimo maske, ne shvatajući u stvari da nama maske služe da ne pokupimo neki virus od drugih… Drugari u školi su me lijepo dočekali“, naglašava Đorđe.

On smatra da se nakon osnivanja Udruženja roditelja djece koja su oboljela od kancera „Fenix Crna Gora“ čiji je jedan od osnivača i njegova majka, počelo javno govoriti o ovom velikom problemu.

Foto: privatna arhiva / VII Medjunarodna konvencija Udruženja roditelja

KANCER MU JE PROMIJENIO ŽIVOT – NA BOLJE

Nedavno je održan i prvi Teleton u Crnoj Gori, na kojem je zahvaljujući donacijama kako građana tako i kompanija, prikupljeno preko 360.000 eura, koja su upućena u fondaciju „Budi human“, a namijenjena su upravo za liječenje djece koja su oboljela od kancera.

Đorđe poziva sve mlade ljude koji su u djetinjstvu liječeni od kancera, da razmjenjuju iskustva i pružaju jedni drugima podršku.

„U sklopu Fenix-a djeluje neformalna grupa MladiCe (mladi liječeni od kancera u djetinjstvu koji u svojim medicinskim kartonima imaju oznaku kancera „C“). Aktivni sam član MladiCa, koje su realizovale mnoge aktivnosti, družili se na regionalnim konvencijama i bili na međunarodnoj konvenciji mladih liječenih od kancera Evrope. Pozvao bih sve mlade liječene od kancera u djetinjstvu da nam se pridruže i da zajedno radimo humane stvari, razmjenjujemo iskustva i dajemo jedni drugima podršku“, kaže on za naš portal.

Nakon borbe sa kancerom, za koji nije dozvolio da ga slomi, Đorđe se vratio uobičajenim životnim aktivnostima.

Trenutno pohađa srednju školu, i uveliko razmišlja za koji fakultet će se opredijeliti, i nastaviti da se usavršava. Jedno je pak jasno: kancer mu je promijenio život, ali na bolje.

„Nakon pet i po godina mogu reći da je kancer promijenio moj život na bolje. Trenutno završavam srednju školu i razmišljam o upisu na fakultet. Savjetovao bih svima koji se nađu u ovoj situaciji da se ne predaju, da se vrijedi boriti i izboriti“, zaključuje Đorđe.

(Kolektiv.Me)