KOKOTI: Legenda o dječaku i selu
Teritorija sela Kokoti je, nekada, bilo mjesto koje označavalo granicu Crne Gore sa Turskom. I ostalo je da se priča kako su bratstva koja su tada i tamo živjela, kao graničari i za ono vrijeme, bili crnogorska ”gvozdena pelanga”. I da oko toga nema nikakvog veljanja, već samo ono što im je, kao graničarima, bilo činiti. No, ima tu i još ponešto…
Priča o nastanku sela Kokoti, ovog puta, ne počiva na zapisima istoričara niti naučnim radovima. Ništa od toga. Ovog puta, ta priča svoje uporište pronalazi samo u autentičnom prepričavanju, jednom običnom starinskom kazivanju čije porijeklo datira iz vremena kada su se ljudi i domaćini okupljali oko ognjišta i razmjenjivali priče baš kao što su to činili njihovi stari mnogo vremena prije, ili oni prvi – još od prije. I baš oko ove priče, poodavno je postignut dogovor. Ostala je nepromjenljiva, u ruhu legende, preživjela do dana današnjeg.
Ovog aprilskog jutra, dok sitna kiša i sivi oblaci boje početak dana, u društvu domaćina Milorada Miće Novakovića, na terasi njegove porodične kuće sa pogledom na Gornje Kokote, slušam tu naročitu priču o nastanku ovog sela.
A Mića kaže:
”Sve što ću ti sada ispričati je ono kako sam i ja prvi put čuo. Poslije sam ovu priču čuo još nekoliko puta, pričali su je stariji ljudi iz ovog sela, ali uvijek je bila baš ovakva kako ću ti je i ja sada reći.”
Pa, da krenemo sa pričom.
”Sve počinje u selo Velestovo, na Čevo. Bješe tamo jedan momak, od Mićunovića, po svoj prilici momčina, koji je na seoskim nadmetanjima, a tada nije bilo ni fudbala ni košarke no, skok u dalj i bacanje kamena s ramena bjehu onda najače vještine, svaki put pobjeđivao i nadmašivao ostale. A bilo je i onih kojima se krivalo, koji bjehu ljubomorni. Tek, zametnu se kavga. I ovaj Mićunović, za koga mislim da su ga zvali Nikola, u toj tuči ubi jednog od tamošnjih momaka. Kad je to čula njegova žena, koja tek što se porodila, uze njihovu bebu, dječaka starog desetak dana i pobježe iz sela. Naravno, učinila je to iz straha od osvete. I dođe pravo ovamo, na teritoriju ovog sela, u kuće Popovića. Molila je da prime sa bebom a ona će zauzvrat raditi i pomagati u kućnim poslovima. Ovi je primiše. A onda, jedne večeri, na jednom od seoskih sastanaka, neki od domaćina prozbori, da vi pričam ljudi, jedan san što sam usnio. I ispriča taj čovjek kako je sanjao da su toj bebi koju je ta žena donijela u njihove kuće izrasla velika krila i kako je hlad od tih krila pokrio svaku stopu njihovog sela. Za objašnjenje sna pitaše najstarijeg među njima. I ovaj reče, san znači da će to dijete jednog dana sve njih da poklopi, da će sve njihovo postati njegovo, da od tog đeteta njih biti neće. U svakom slučaju, Popovići se dogovoriše da se riješe tog đeteta. Čak, odluka je pala, da se dijete udavi.”
Uz mali prekid zbog vruće i mirisne kafe, slijedi nastavak priče.
”E, sad…sve to što su ljudi iz sela pričali tu noć, čula je i jedna od njihovih odiva koja nije imala đece. Tek, ona se tu nešto ražalosti i sve ispriča ovoj drugoj ženi i savjetova je da što prije uzme svoje dijete i pobjegne od Popovića. Ova tako i učini i u ranu zoru, kao da će na izvor, u onu kacu za vodu što se nosila na glavi, sakri svoju bebu i pobježe. Pošla je u kuće Radovića, s ove strane brda i ispričala sve što je bilo. Ovi je ljudi primiše, tu ona ostade i tu je dijete i odraslo. Ipak, kasnije, Radovići su tom đetetu ispričali što ga je moglo snać’ od Popovića. I to je ovaj mali dobro zapamtio.”
Dalja priča, koja je baš tekla tako da se svaka predstava o vremenu izgubila, govori i o tome kako je dječak odrastao u dobrog lovca, kako je to znao i umio te jednom, čak, u lovu ubio i vuka. Taj dio priče kaže kako su baš tada dva Turčina htjeli da mu otmu taj plijen, ali je dječak u odbrani ubio jednog od njih a drugome rekao – ”poruči svojima da se ne može tako lako sa Popovićima”.
Upravo to lukavstvo, ta tako beskopromisna promišljenost, bila je dječakova osveta onim istim Popovićima za progon i prijetnju smrću u vrijeme dok je još bio nemoćna beba, znajući dobro da će Turci željeti da se osvete.
”Iako su Popovići bili jako bratstvo i imali bar 40 pušaka u svoje kuće, turski napad ih je zauvijek otjerao sa te zemlje. Pretpostavlja se da su pošli u Zetu. Ništa bolje nijesu prošli ni Desići, još jedno ovdašnje staro bratstvo. Nakon tog pokolja, čak su i Muslimani koji su živjeli na Veljem Vrhu i mjestu koje se zove Selište, napustili ovaj kraj. A dječak, kome su Radovići iz milošte darevali ime Miloš, postao je najači lovac, zatezao željeza, postavljao zamke i trgovao ulovom, zaposjeo je svu zemlju unaokolo i postao gazda. Oženio se i dobio četiri sina. A narod ga je zvao, kako ovaj nije imao nikog svog, Kukavčević, po onome – kukavac, bez iđe ikoga. Kasnije, to njegovi sinovi promjeniše i od sina mu Peja postadoše Pejovići, od Novaka Novakovići, od Stojana Stojanovići, a od Laka Lakovići.”
Mića kaže da se ova priča još ponekad ispriča. Ali i da su je istoričari zaobišli. Iako je samo narodna i baš takva kako je oduvijek prepričavana.
Pred polazak, put odvodi do vrha brda iznad sela zvanog Bogomolja, gdje se nalazi seosko groblje i crkva Svetog Nikole. Sa ovog mjesta pruža se predivan pogled na Donje Kokote, ali i sela u okruženju i Podgoricu. A Mića dodaje.
“Da je lijep i vedar dan, Skadar bi sa ovoga mjesta mogao viđet’.”
A onda, za kraj, čekalo je i objašnjenje oko nastanka imena Kokoti.
Dogovor je pao, da se ispriča jedna verzija. I to ona prema kojoj naziv sela pripada putnicima namjernicima koji su neđe pred zoru stizali na vrh brda, baš u vrijeme kad su se sa ovdašnjih imanja oglašavali prvi kokoti. A onda, kako se kokoti glase dva puta, drugi glas ih je zaticao po spuštanju u dolinu. Tek, tako i imenovaše ovo selo u Gornje i Donje Kokote.
No, kao što je već rečeno, to je samo jedna verzija priče. Ima tih priča još…
(Željko VUKMIROVIĆ/Analitika)
