MISTERIJA DUGA 21 GODINU “Mog sina su vidjeli pred komšijskim vratima, a onda kao da je u ZEMLJU PROPAO”
Još čekam mog Ivana. Tražim ga svakog dana i dok sam živa neću odustati. Samo onaj ko je tražio svoje dijete makar 21 minut shvatiće šta znači 21 godina, kaže Ana Nikolin (88) iz Koluta kod Sombora.
Dok gleda i ljubi izbledjele fotografije nestalog sina, baka Ankici sijaju oči od suza, ali i od pomisli kakav je bio Ivan.
Ivan je nestao u predgrađu Subotice kada je imao 41 godinu. Rodio se 18. juna 1955. u Kolutu, a trag mu se gubi u predvečerje 14. januara 1996. Baš na Ivanov rođendan, u nedjelju, majku je posjetio Igor Jurić, osnivač Fondacije “Tijana Jurić” koja je osnovala registar nestalih.
Sa velikom nadom da će joj ambasador humanosti, kako starica naziva Jurića, pomoći da sazna istinu o sudbini djeteta, prisjeća se prvih dana nakon Ivanovog nestanka. Završio je školu za automehaničara, kasnije radio u subotičkom “Bratstvu” i “Azotari”. Bio je golman, a kasnije i trener petlića u Spartaku. Oženio se, dobio sina i ćerku i sa porodicom živio u Bačkim Vinogradima.
Ona kaže da je komšija izjavio da ga je Ivan posjetio da ga pita da li mu za Kanadu treba međunarodna vozačka dozvola, ali baka Ankica ne vjeruje u tu priču. Kaže, njen sin je bio upućen u takve informacije.
Ivanova majka je kucala na mnoga vrata, nema institucije kojoj se nije obratila za pomoć, ali uzalud. Najveću podršku i pomoć daje joj bračni par Marinković, Dane, Ivanov drug iz djetinjstva, i njegova supruga Milica. Oni su zajedno sa Ivanovim roditeljima za 20 godina prešli kilometre i kilometre, do Zadra i drugih gradova bivše SFRJ, da bi provjerili svaku informaciju koja je stizala do njih.
– Nikada me iz policije nisu pozvali, a mi smo zvali, odlazili i satima čekali. Čuli smo i komentare da smo dosadni. Pisali smo molbe, pisma… Jedan oficir nam je rekao da ga je vidio u Zadru, drugi čovjek da je njegovo tijelo u Vukovaru. Svuda smo tragali, čak smo pitali i vidovite, ali je Ivanov nestanak ostao misterija – priča majka i dodaje da je nezadovoljna istragom od početka.
Za Anu Nikolin nijedna tačna informacija o sinu ne bi bila toliko tragična koliko joj je bolna višedecenijska nemoć da otkrije istinu.
– Ovo je robija. Svaki roditelj koji izgubi dijete služi doživotnu robiju. Sa Ivanom je nestao dio nas. Čekajući Ivana, umro je i njegov otac. Još jedino živi nada da ću ponovo vidjeti svoje dijete. Rekla bih mu “srce moje” – širi ruke baka Ankica zamišljajući ponovni susret sa sinom.
Igor Jurić: Našoj zemlji kao da smetaju ljudi koji traže svoju djecu
Igor Jurić je Ivanovoj majci i Marinkovićima rekao da su uradili sve što su mogli.