SVI BI U NJEMAČKU: Dom za 10 miliona stranaca

U Njemačkoj živi 10 miliona ljudi koji posjeduju isključivo strano državljanstvo, što je rekord i najveći broj stranaca u posljednjih pola vijeka, od kada postoji Centralni registar za strance.

To je pokazala najnovija statistika te 82-milionske nacije, u kojoj je integracija stranaca važna tema i vlasti i opozicije, i zagovornika i protivnika migracija.

Prema podacima Saveznog zavoda za statistiku, čak 5,7 miliona, od ukupno dobrih 10 miliona ljudi sa stranim državljanstvom, koliko je registrovano krajem prošle godine, potiče iz zemalja koje nijesu članice Evropske unije. Najveći broj novih useljenika u Njemačku dolazi, prije svega, iz Sirije, Avganistana i Iraka, pokazuju statistički podaci, prema kojima je u zenitu migrantske krize, 2015. godine, u Njemačku stiglo 1,5 milion ljudi.

Prošle godine je, međutim, njihov broj smanjen i registrovano je 480.000 pridošlica.

Njemačka, zbog svog čuvenog blagostanja i dobre privredne klime, privlači i građane EU, tako da, aktuelni statistički podaci pokazuju da u zemlji živi i 4,3 miliona stranaca, porijeklom iz EU.

Na povećanje broja stranaca u Njemačkoj, utiče, kaže statistika, i natalitet – pa je tako 2015. i 2016. godine među građanima koji posjeduju isključivo strano državljanstvo razlika u korist života, odnosno, između nataliteta i mortaliteta, bila oko 100.000 ljudi.

Da je Njemačka privlačna za strance, pokazuju i činjenice, prema kojima je od početka 2015. godine iz Centralnog registra stranaca izbrisano čak 230.000 ljudi, pošto su oni, u međuvremenu, zatražili i dobili njemačko državljanstvo.

Kada je riječ o raspodeli stranaca po pokrajinama, statistika pokazuje da je i sada, kao i ranije, najveći broj njih našao ””uhlebljenje”” u Sjevernoj Rajni -Vestfaliji. U toj najvećoj njemačkoj pokrajini, sa oko 18 miliona stanovnika, živi čak 2, 5 miliona stranaca.

Stranci nisu pravilno raspodijeljeni na teritoriji Njemačke: na istoku zemlje, u nekadašnjem DDR-u, najveći broj stranaca došao je iz Sirije, Rusije i Poljske, dok je na zapadu države najveći broj Turaka.

I tu, kod Turaka, počinju mnogi problemi vezani za integraciju stranaca u njemačko društvo, ali i rasprave o tome da li islam u međuvremenu pripada, ili ne pripada Njemačkoj.

Oni su, pokazuju različite studije, loše obrazovani, češće od ostalih stranaca su bez posla, slabo govore njemački, žive od socijalne pomoći države, a žene su im, uglavnom, domaćice – sumorna je slika prosječnog Turčina u Njemačkoj, viđenog očima pojedinih istraživača društvenog života.

Ovako depresivna slika bezperspektivnog Turčina u ekonomski moćnoj Njemačkoj pokreće osnovno pitanje- ko je kriv za njegovu sudbinu – on sam, zbog nespremnosti i odsustva želje za integracijom ili njemačko društvo i politika.

Da u zemlji i nije sve baš tako sumorno, kako pokazuju neka istraživanja, a ukazuju i političari i statističari, koji navode da se u zemlji, ipak, stvara “turska elita”, o čemu prije desetak godina nije bilo ni govora.

Njoj, recimo, pripada fudbalski reprezentativac Mezut Ozil, turski političari u Njemačkoj, kao i rastući broj Turaka sa završenim fakultetom – mnogi ljekari, inženjeri, uspješni privrednici, glumci, novinari…

Fudbaler Ozil, prenose mediji, kaže da je njegova disciplina njemačka, a opuštenost turska, da nikada nije imao problema sa integracijom i da je odrastao u dvije kulture, da iz obje je uzeo najbolje.

I Emine Demirbiken-Vegner, političarka demohrišćana kancelarke Merkel i ćerka jednog turskog stolara, koja je kao osmogodišnja djevojčica došla u Njemačku i na početku nije znala jednu jedinu riječ njemačkog, a kasnije završila studije germanistike, kaže da je tačna i vrijedna kao Prus, a temperamentna i darežljiva kao Turci.

Pitanje integracije miliona stranaca u Njemačkoj jedna je od aktuelnih tema o kojoj se i prije i poslije izbora diskutuje, uz ukazivanje da je taj proces, ipak, ””dvosmjerna ulica”” i da je, pored želje za integracijom, potrebna takođe i ””kultura dobrodošlice””.