(VIDEO) NAJPOZNATIJA PODGORIČKA DJEVOJČICA: “Ona nema tablet, putovanja, rođendane, ima 12 godina, život i snove”
Premijera dokumentarnog filma Danila Marunovića “Mirsada” održaće se u utorak, 18. jula u Crnogorskom narodnom pozorišu. Ulaz je slobodan.
“Ona nema tablet i telefon. Ne ide u školu i ne koristi socijalne mreze. Nikad nije letjela avionom. Nikad nije posjetila stranu državu. Nikad nije imala rodjendansku zabavu. Ona ima samo 12 godina, zove se Mirsada i napoznatija je djevojčica u gradu. Ona izdržava svoju porodicu. Ona je Romkinja. Biti hrabar, šarmantan, pametan, talentovan, tamo gdje je ona odrasla, ne obećava svijetlu budućnost, stipendije, putovanja, audicije, podršku. Biti poseban i roditi se sa darom, u romskom naselju Vrela Ribnička, znači biti obilježen, znači nositi teško breme, znači baviti se zanatom prošenja.
Ona prosi na ulicama grada od svoje treće godine. Pijanci, beskućnici, trans seksualci, prostitutke, otpadi, deponije, mostovi, napušteni vagoni, trgovi, portuni, parkovi, ulice, terase, kafane… Ali i veliki snovi… Velike zelje… Ambicije… Strasti… Juriš u odrastanje.
Neravnopravna borba vjekovne romske kulture, tvrdih kodeksa i tradicije sa snovima jedne djevojčice. Natprosječna inteligencija, socijalna visprenost i goli talenat za život nasuprot šovinizmu, rasizmu, nejednakim šansama… Strast za umjetnošću, pjevanjem i plesom, zajedno sa siromaštvom, gladju i hladnoćom. Na njenom licu je maska pajaca koji moli za euro, a ispod je tužna, romska balada.
Rastrzana izmedju goleme zelje da sa svojom zaštitnicom-gradskom transeksualnom prostitutkom Larom ode u svijet i započne novi život i hrabro zakorači u svijet odraslih , i sa druge strane ljubavi prema porodici, dečku u kog se zaljubljuje, siromaštva i straha za svoje najbliže, Mirsada nam otkriva jednu drugačiju Podgoricu, drugačije lice našeg grada i nas samih. U tom paralelnom svijetu ne žive manekenke, političari i sportisti, vec tužni oridjinali sa margine društva, koji žele da nam nešto saopšte, koji žele da se predstave, koji žele da nam pjevaju… Neku pjesmu sasvim drugačiju, ludju i tužniju nego svaku drugu…
