“Survao sam se u Kanjon Morače, padao sam preko 50 metara, a onda je stigao spas!”
– Padao sam preko 50 metara, udarao tijelom o drveće, lomio grane, zapinjao za stijene i kamenje, prevrtao se i na kraju završio na jednom većem korijenu koji me je spasao da se ne survam u još veću provaliju iz koje mi ne bi bilo spasa. Tu sam pod mračnim nebom sa otvorenim prelomom desne ruke ležao, čini mi se dva sata, dok nisu stigli spasioci i izvukli me iz nedođije. Nisam gubio svijest i veoma dobro se sjećam drame koju sam pukom slučajnošću uspio da preživim.
Ovako za “Novosti” priča Ivan Čolić (46), iz Beograda, nekoliko sati nakon što je prošao avanturu kod Mioske, na putu Kolašin – Podgorica.
Na njegovom tijelu vidni su ožiljci od pada i pravo je čudo kako je prošao samo sa prelomom ruke i tri napukla rebra! Bio je umoran i neispavan.
– Spasao me način života. Bavio sam se sportom, bio sam 15 godina karatista. Uspijevao sam padove da amortizujem i to me je koliko-toliko sačuvalo – priča Ivan.
On se sa suprugom i dvoje djece obreo u “Lastinom” autobusu sa namjerom da provedu nekoliko dana na crnogorskom primorju – u Herceg Novom.
– Negdje kod Mioske došlo je do zastoja saobraćaja, kada se naš autobus parkirao na jednom stajalištu. Vozač je otvorio vrata, ja izašao da iskoristim pauzu da mokrim, pretrčao magistralu, preskočio bankinu i survao se dolje. Dok sam prilazio kraju ulice, neki od automobila djelimično mi je farovima osvijetlio taj prostor pa sam uspio da osmotrim grane drveća i šumarke. Mislio sam da nema rupe, nego da ću moći jednostavno da obavim fiziološku potrebu. Na moju žalost, potonuo sam, ne znajući u prvom momentu šta me snađe. Imao sam sreću što mi se u padu ispriječio poveći korijen nekon drveta koji mi je život značio. Iako sam lupio o njega, preživio sam. Bog mi je bio naklonjen – nastavlja svoju priču Čolić.
.jpg)
On zahvaljuje ljudima koji su ga izbavili iz ambisa.
– Tek kada me jedan od spasilaca vezao za sebe, shvatio sam da je drami kraj. Čovjeku nije bilo lako da me izvuče penjući se uz stranu sve do magistrale gdje su nas čekala kola, odakle sam prebačen do Kliničkog centra u Podgorici.
Ivanova porodica stigla je u Herceg Novi. Tamo su se smjestili, ali njihove misli okrenute su ka tati i suprugu.
– Zovu svaki čas, interesuju se za mene. Eto, umjesto da svi skupa uživamo u moru, ja ću na to zadovoljstvo morati sačekati. Ovo je velika opomena za mene, a nadam se da će biti upozorenje i za sve one koji ovu moju priču budu čitali – kaže Čolić za Novosti.
