Kako je Živko Nikolić za života postao klasik
Za filmske junake je tražio obične – male ljude. Govorio je: “Vjerujem da su te tamne slike malih ljudi bliže istini o čovjeku. Mali čovjek nudi neposredniju sudbinu. Ako uopšte ima velikih ljudi… Veliki ljudi su kao fikcija. Oni su izmišljeni i pojavljuju se kao potreba “malih”.
Naš proslavljeni reditelj Živko Nikolić je bio istinski dostojanstven i veoma hrabar čovjek, koji je bio jako vezan za Crnu Goru, njene ljude, običaje i tradiciju.
Često je bio meta političkog establišmenta i ljudi koji su željeli da sačuvaju lažnu predstavu o nama, koju je Živko vješto rušio u svojim filmovima. Na današnji dan obilježavamo 76 rodina od njegovog rođenja-velikog umjetnika koji je ostavio veliki trag značajan ne samo za crnogorsku i jugoslovensku, već i za evropsku kinematografiju, a koji je na našu veliku žalost nepravedno zaboravljen i zapostavljen.
Nikolić je rođen 1941. godine u Ozrinićima kod Nikšića. Rođeni brat mu je bio proslavljeni scenarista i glumac Dragan Nikolić.
Pohađao je umjetničku školu u Herceg Novom i Akademiju za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu. Upisao je glumu ali se cijelog života bavio režijom.
Prve dokumentarne filmove Nikolić je snimio 1968. godine. Bili su to “Blaženi mirotvorci” i “Sebi za života”.
Potom slijede filmovi po kojima je postao poznat i van granica Jugoslavije kao što su “Ždrijelo”, snimljen 1972. godine za koji dobija Srebrnu medalju Beogradskog festivala dokumentarnog i kratkog filma.
Zatim slijede filmovi: “Polaznik”, “Bauk”, “Marko Perov” za kojeg dobija Srebrnog zmaja u Krakovu 1975. godine
Potom film “Prozor” za koji dobija Zlatnu medalju Festivala u Beogradu. Slijede filmovi “Ine”, “Ane”, “Graditelj” film “Biljeg” rađen 1981. godine a govori o Hidroelekrtrani u kršu kao simbolu nečije gluposti i obijesti. Za taj film dobija veliku Zlatnu medalju u Beogradu, nagradu FIPRESI i Zlatnog zmaja u Krakovu.
Svoj prvi film “Beštije” snimio je 1977. godine, “Jovanu Lukinu” dvije godine kasnije, a “Smrt gospodina Goluže” 1980. godine.
Za film “Čudo neviđeno” dobio je “Srebrnog medvjeda” na festivalu u Moskvi 1984. godine i potukao mnoge rekorde gledanosti u ondašnjem SSSR-u.
Nikolićev film “Ljepota poroka” u Izraelu postaje najgledaniji i smatra se za najerotičniji film bivše Jugoslavije, a tu si i “U ime naroda” i “Iskušavanje đavola”.
Ništa manje značajan opus imao je i na televiziji. Više od dvije decenije trajala je plodna saradnja sa Televizijom Crne Gore. Za njega nije bilo malih projekata: prihvatao se realizacije i niskobudžetnih emisija. Posebno poglavlje u Živkovom stvaralaštvu čine televizijske drame i serije: “Đekna još nije umrla a kad će ne znamo”, “To kad uvati ne pušta”, 1988. godine i serija “Đekna”, potom “Narodni neprijatelj”, da bi 1996. po scenariju Dragana Koprivice snimio “Oriđinale”.
Živko je govorio da su na njega veliki uticaj izvršili poznati crnogorski slikar Lubarda, kao i Rembrant. Lubarda po jednoj ambijentaciji i pretvaranju te ambijentacije u znak, u nešto što je riječ, možda čak i simbol. A Rembrant jednim osjećajem dramatike unutar slike.To mu se, iako se bavio filmom a ne slikarstvom, činilo veoma bliksim.
Dobitnik je preko tridesetak nagrada na našim i međunarodnim festivalima.
Sa veliki uvjerenjem možemo reći da je Živko Nikolić je još za života postao klasik. Njegovo djelo je poznato i van granica našeg jezika. Njegov doprinos crnogorskoj kinematografiji i kulturi je izuzetan. Sve što je ikada snimio, snimio je na crnogorskom tlu, duboko u sebi noseći pečat rodnih Ozrinića.
“Rastuži me što ponekad vidim da se pojedini ljute što drugačije slikam Crnu Goru. Svako ima pravo na svoju Crnu Goru, onakvu kako je osjeća i vidi, kako je ponio kad je prvi put taj svijet ugledao”, govorio je slavni Živko.