MOMIR I ZDRAVKA SU IŠLI U ISTI RAZRED, A ONDA IH JE ŽIVOT RASTAVIO: Posle 50 godina spojila ih je sudbina i odvela na kraj svijeta!

Da život režira posebne filmove i piše neobične romane potvrđuju Zdravka Gutić i Momir Knežević sa adresom stanovanja u Novoj Kaledoniji.

Oni su išli u isti razred u osnovnoj i srednjoj školi u Sarajevu, potom se nisu vidjeli 50 godina, i onda nakon par susreta vjenčali su se prošle godine u “zlatnoj dobi”.

Životni putevi su raznoliki i često rasprostrti širom planete. Momirovi preci su došli iz Crne Gore u Sarajevo. A iz grada na Miljacki Momir je otišao zbog poslovnog angažmana i decenijama bio nastanjen širom svijeta.

.

 

“Vjerujem da bi se iz moje životne priče moglo izvući nekoliko knjiga raznih žanrova. Iako sam manijački volio svoj posao i predavao mu se do zadnje trunke energije, porodica mi je uvijek bila na prvom mjestu. Bez podrške porodice ne bi bilo ni mog ekstremno uzbudljivog života. Od države do države, od projekta do projekta uvijek smo bili zajedno sve dok nisu sin i ćerka počeli da zasnivaju svoje porodice. Nema većeg zadovoljstva za roditelje nego izvesti djecu na pravi put, nakon čega se dvoje životnih saputnika mogu prepustiti dobi relaksacije. Nije moglo biti boljeg mjesta od Nove Kaledonije za tako nešto. A onda, nakon 10 godina bajkovitog života u tom raju, opaka bolest i gubitak životne saputnice. Za mene je to značilo i kraj moga života. Iz depresije me izvukla moja savjest u poslu jer je valjalo okončati gradnju najveće brane u mojoj karijeri, a još više od toga, osjećaj odgovornosti prema djeci i unučadima. A onda je došlo do susreta s mojom školskom drugaricom Zdravkom”, kaže Momir i nastavak sadašnje bračne priče prepušta supruzi Zdravki koja pojašnjava da je početak jednog lijepog druženja krenuo organizacijom proslave godišnjice mature.

 

“Pronalazili smo se preko interneta. Dobila sam zahtjev za prijateljstvo na Fejsbuku od Momira Kneževića. Pošto nisam tog momenta mogla da se sjetim ko je, upitala sam zajedničku prijateljicu ko je to. Rekla je: naš Momo, zar ga se ne sjećaš? Upitala sam: onaj mali crni Momo, jer je bio jedan od najsitnijih dječaka u razredu. Pregleda sam slike iz 4. razreda osnovne škole i 2. i 3. razreda gimnazije i prepoznala “malog” Momu, koji je u 4. razredu srednje naglo porastao. Postali smo Fejsbuk prijatelji. I nakon 50 godina, prvi put smo se sreli 2014. godine na proslavi mature na koju je došao iz Nove Kaledonije”, priča svoju novu i zajedničku životnu priču Zdravka, koja je do udaje za Momira život provela u Sarajevu.

Sledeći susret je bio 2016. godine uz prijateljsku kafu u Sarajevu, kada su prvi put pričali o svojim životima prije i poslije gubitka životnih saputnika.

“Vidjeli smo se još nekoliko puta da bih mu pomogla oko rješavanja administrativnih poslova u gradu, zbog problema na koje je nailazio. Jedan odlazak na promociju knjige ‘U potrazi za izgubljenim gradom’ Aleksandra Obradovića je promijenio naš odnos. Pošto mi je spominjao prije da mu je jako teško da bude sam, ja sam mu predložila da ga upoznam sa svojom prijateljicom. Njegov odgovor bio je, da ako se odluči biti s nekim, da ću to biti ja. Naravno da sam bila zatečena i to sam primila više kao šalu. Uslijedio je odlazak po neka dokumenta u Višegrad, mjestu gde je nekad gradio hidroelektranu. To je bila prilika da razgovaramo o ozbiljnim stvarima, jer smo se do tada stalno zezali kao raja. U povratku, uz ručak je predložio da probamo život zajedno, što je podrazumijevalo moj odlazak u Novu Kaledoniju. To je bio za mene šok, jer to više nije ličilo na šalu”, kaže Zdravka.

Pojašnjava da neko ko je živio sam 14 godina posle smrti muža, ne donosi takvu odluku lako.

“Steknu se samačke navike, komoditet, činiš ono što ti se sviđa, imaš svoje drugarice, planinarenje. Onda mi je Momo naveo razloge zašto bi trebalo da budemo zajedno a i vjenčamo se ako vidimo da možemo zajedno. Vremena nije bilo puno za razmišljanje, jer je ostalo još malo do njegovog povratka. Za moju odluku su bile presudne dvije stvari. Prva je bila, da sam ga pogledala kao muškarca a ne kao prijatelja i bio je jedan plus za odluku. Druga stvar je bila da mi je njegov karakter odgovarao, imali smo puno zajedničkog. Odlučila sam da reskiram. I Momirova i moja djeca su prihvatila odluku koju smo donijeli i ja sam se otisnula u avanturu. Dolazak na Pacifičko ostrvo udaljeno 18.000 km bio je kao dolazak u razglednicu sa turističkih prospekata egzotičnih zemalja. Zajednički život, relaksirajuća atmosfera dovela je do toga da se razvila i ljubav koja je rezultirala egzotičnim vjenčanjem. I evo trajemo i lijepo nam je zajedno. Sve je ipak ljepše u dvoje”, jednostavno i iskreno priča Zdravka “svoju stranu” zajedničke priče u drugom braku.

 

dijaspora.news/Avaz.ba