ČIKA PANTO PROSLAVIO SVOJ 100. BOŽIĆ I OTKRIO TAJNU! Evo kako da doživite čitav vijek! - Volim Podgoricu

ČIKA PANTO PROSLAVIO SVOJ 100. BOŽIĆ I OTKRIO TAJNU! Evo kako da doživite čitav vijek!

Najvažnije kroz čitav ovaj moj dugi vijek bilo mi je da budem dobar čovjek, da nikog ne prevarim

 Kad je stogodišnjak Panto Vranešević iz Šajinovaca ispod Zlatibora slavio svoj prvi Božić, Prvi svjetski rat još je uveliko trajao. Stotinu godina kasnije, djeda Panto u zdravlju i veselju slavi svoj 100. Božić!

– Prvi, i drugi i treći Božić nisam zapamtio, ali stoti mi je kao i peti i sedmi i deseti i trideseti. Ista radost u mom srcu zbog praznika, zbog toga što je porodica na okupu, isti onaj duboki osjećaj da je Božja milost uz nas i u našoj kući – kaže djeda Panto.

Prvi Božić koga se sjeća bio je 1920. i neke godine.

– Bio sam mali, na Badnji dan otac me poveo da sječemo badnjake… Upregao volove, bili s nama i komšije, isjekli badnjake, poslije otac i komšije zasjeli pod borove pa zapjevali, sad kao da čujem njihovu pjesmu. Poslije otac kod kuće zaklao ovcu, bilo žao i njemu, bilo i nama djeci. Radujem se Božiću i stotom kao i desetom – bistrog uma, razgovjetno, do poslednjeg detalja opisuje djeda Panto prvi Božić koga se sjeća.

Od stotinu Božića u srcu i duši djede Panta ostalo stotinu tovara dobrote koju on nesebično dijeli svima koji zakorače u njegovu 100 i kusur godina staru brvnaru pod Zlatiborom, čak i onima koji pored brvnare samo prođu.

– Najvažnije kroz čitav ovaj moj dugi vijek bilo mi je da budem dobar čovjek, da nikog ne prevarim, da mi se kuća razaznaje u selu po dobru i poštenju, da budem nesebičan, da iz duše istjeram svaku zavist i pakost – kaže ovaj stogodišnjak.

Sjeća se dobro i ratnih Božića 1940-ih godina, i Njemaca, nemaštine, i Božića poslije Drugog svjetskog rata i komunista, kad se u badnjake nije ni smjelo ići, nego su se i Božić i Vaskrs i krsna slava obilježavali potajno, da malo ko u selu zna.

– Božiće pamtim po radosti… Nas osmoro djece bilo, majka za Badnji dan odnekud stvori i pasulja i krompira, ispeče pitu, a za Božić vidimo i mesa posle dugog posta – prisjeća se djeda Panto svojih stotinu Božića.

Najlepši period života bio je, veli, 1938. i ‚39. godine, kad je bio vojnik, dobio uniformu, kožne čizme, pa svaki čas išao do Bleda da čuva mladog kralja.

– Takva vremena bila, bili smo zadovoljni na ono malo što smo imali. I takav sam bio kroz čitav život, nisam mnogo želio pa nisam zbog toga mnogo ni patio što nemam – priča.

U 101. godini zdravlje ga, iako hoda sa dva štapa, služi dobro. U familiji on je prvi prekoračio sto godina…

– U svemu sam kroz život bio umjeren, i u piću, i u jelu, i u radu, i u brizi… – kaže Panto.

Sa suprugom, koja je umrla prije desetak godina, izrodio je troje djece, sada ima šestoro unuka i osmoro praunuka, od praunuka Vladimira očekuje da se oženi a zatim i da dobije čukununuke. U životu samo za jednim žali:

– Žao mi je što još koju parcelu zemlje nisam kupio i žao mi što ne mogu više da radim kao nekad!

NA BADNJE VEČE VRUĆA RAKIJA

– Na Badnje veče obavezno popijem jednu vruću rakiju, na Božić još jednu… Na Božić bićemo svi oko stola, pomolićemo se Bogu prvo za zdravlje, za sreću i berićet u kući, zahvaliti se Gospodu za sva dobra koja nam je dao i udijelio. Bogu hvala, mlađi me poštuju, a i ja sam ponosan na njih, porasli su u dobre ljude, poštene, i to je najvažnije – kaže djeda Panto, koji je u životu bio i kiridžija, i katrandžija, aščija, rabadžija, orač i kopač, seljak…

kurir.rs/Z. Šaponjić – Foto: Z. Šaponjić

Slične Objave

Back to top button
WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com