Danas je SAVINDAN: Ako zagrmi na Svetog Savu, to je loš znak, a na njegov dan CRVENO se ne nosi

Pravoslavna crkva i vjernici 27. januara slave Svetog Savu, praznik posvećen ocu srpske duhovnosti, kulture, osnivaču srpske crkve i prosvetitelju.

Sveti Sava se slavi kao zaštitnik škole, učitelja i đaka.

Sveti Sava rođen je 1169. godine u Rasu kao najmlađe dijete velikog srpskog župana Stefana Nemanje i njegove žene Ane, dobivši ime Rastko. Malog Rastka vaspitavali su najbolji učitelji iz Soluna, Dubrovnika, Venecije i Carigrada. Bio je bistro, pametno i veselo dijete, brzo je naučio da čita i piše. Međutim, Rastka svetovni život nije mnogo zanimao, već je interesovanje pokazivao za duhovne ljepote.

U vrijeme njegove mladosti, kada je uveliko pripreman za život budućeg vladara, na Nemanjinom dvoru boravili su svetogorski monasi, među kojima je bio i jedan Rus. Zaokupljen razmišljanjima o motivima iz žitija svetih, koje je svakodnevno čitao, sedamnaestogodišnji Rastko dugo je s njima razgovarao.

Zadivljen pričama o ljepoti Svete gore, donio je odluku koja će mu potpuno izmijeniti život – riješio je da ode u ovu monašku državu. S obzirom na to da nije mogao da računa na roditeljski blagoslov, odlučio je, baš kada su roditelji rijšili da ga žene, da pobjegne s monasima.

Slomljen od bola, Stefan Nemanja odmah je poslao potjeru za sinom. Rastko se nalazio u ruskom manastiru Svetog Pantelejmona (Rusik), gdje je pod prijetnjom obećao Stefanovim ljudima da će se narednog dana vratiti u dvor. Ali, legenda kaže da su svetogorski monasi, na Rastkov predlog, pribjegli lukavstvu – spremiše bogatu trpezu i vino, pa gonioci posle obimne večere zaspaše. Mimo manastirskih propisa, dotadašnji princ se zamonašio i uzeo ime Sava.

Tako je Sava ostao u manastiru, gdje se revnosno molio, učio i služio. Posle kratkog vremena, prešao je u grčki manastir Vatoped, takođe na Svetoj gori, gdje je nastavio strogi monaški život. Za to vrijeme u Srbiji, posle prvog očajanja, Stefan Nemanja se pomirio sa sinovljevom željom. Često mu je slao novac, da bi mu u manastiru bilo udobnije, ali je on sve dijelio siromasima ili svetogorskim manastirima.

U međuvremenu, dok je Sava na Atosu živio mirnim životom, u otadžbini je došlo do nesloge između njegove braće Vukana i Stefana. Nezadovoljan Nemanjinom željom da mlađi Stefan bude nasljednik prijestola, stariji Vukan krenuo je da vojskom ostvari svoje pravo. Sukob se završio na bojnom polju u korist Stefana, zemlja je opustošena, a narod osiromašio.

Sava odlučuje da posle dvadeset godina privremeno napusti monaški život i doprinese učvršćivanju i napretku srpske države. Sa posmrtnim ostacima svoga oca, koji je umro 1199. godine, Sava dolazi u Srbiju i nad njima miri svoju zavađenu braću a zatim svog oca ponovo sahranjuje u Studenici.

Posle izmirenja braće, na Stefanovu molbu, Sava ostaje u Studenici i u njoj stvara novi duhovni i kulturni centar srpske države. Narednih osam godina Sava će biti iguman ovog srednjovjekovnog hrama. Za to vrijeme je pisao i prevodio srpske spise, poučavao braću i prosvećivao narod. U Studenici otvara prvu školu srpske pismenosti i školu za sveštenike i kaluđere – postaje duhovni voda i ustrojitelj srpske države.

Početkom 1236. godine stigao je u Bugarsku, gdje ga 14. januara zatiče smrt u Velikom Trnovu. Vijest o Savinoj smrti stigla je u Srbiju 27. januara. Njegove mošti je u manastir Mileševu prenio njegov nećak, kralj Vladislav 1237. godine.

Spaljivanje moštiju Svetog Save na Vračaru

Pošto je kult Svetog Save duboko zaživio u našem narodu, turski vojskovođa Sinan-paša je 10. maja 1594. godine na beogradskom brdu Vračar spalio Savine mošti, misleći da će Savin kult nestati. Međutim, dogodilo se upravo suprotno, a poštovanje i ljubav koju srpski narod izražava prema ovom svetitelju krunisano je velelepnim hramom, najvećim u Evropi, na mjestu spaljivanja moštiju.

Narodna vjerovanja i običaji

Na Svetog Savu post je obavezan. Iako je u kalendaru SPC upisan crvenim slovom, Sveti Sava može i mrsno da se slavi ako ne pada u srijedu ili petak. Vjeruje se da ovaj svetitelj može da umiri more i oluje kao i da stvori vodu iz kamena…

Postoji i vjerovanje da na današnji dan ne treba nositi crveno, kao ni oštriti noževe, britve i druge alate…  Ovo vjerovanje potiče iz starih vremena, dok su seljaci strahovali da im vukovi ne pojedu stoku. Sveti Sava se smatrao pastirom i zaštitnikom stoke, te se ona na Savindan po običaju sama puštala na ispašu. Međutim, crveno se nije nosilo jer se verovalo da boja krvi privlači vukove. Isto tako na današnji dan ne valja otvarati britvu i oštriti noževe ili bilo koji alat kako bi vukovima čeljusti ostale sklopljene.

Postoji i vjerovanje da je loš znak ako na Svetog Savu grmi i da će se sigurno nešto rđavo desiti, pošto su udari gromova izuzetno rijetka pojava zimi. O grmljavini na Svetog Savu govori se i u narodnoj pjesmi “Početak bune na dahije”. Isto tako postoji i vjerovanje da sunčan dan na Svetog Savu donosi blagostanje i srećnu i rodnu godinu.

Iako je današnji dan crveno slovo, na Svetog Savu za kućne poslove uglavnom važi kontra od onoga što je uobičajeno na velike praznike. Baš zato što se stoka u staro vrijeme puštala sama na ispašu, smatralo se da domaćin Savindan treba da iskoristi za sve bitne kućne poslove. Žene danas smiju da rade kućne poslove, a čak je poželjno da se obavi veliko spremanje. Smatra se i da djeca na Svetog Savu treba da nauče nešto novo, makar neku novu pjesmu, jer će se u suprotnom ulijenjiti i neće dovoljno napredovati cijele godine.

 

(EPK/Wikipedia)