Kotor ostao bez jedine knjižare u gradu: Turisti ne kupuju knjige

Kotor se ovih dana svrstao u red crnogorskih gradova koji su ostali bez ijedne knjižare.

„Mala je to, boležljiva i bogobojazna varoš na moru. Slabo ljudi ovdje dolaze i slabo odavde putuju: kad se neki građanin i odvaži na putovanje – a nema ceste ni pruge, već samo mora i crvljivih jedrenjaka – najprije se savjetuje sa svećenikom, pa zavjetuje Majci Božjoj i oprosti od uplakane obitelji“, piše Boris Dežulović u tekstu „Knjižarstvo u doba kolere“ (vidi: N1). „Gradić zaudara na tamjan i mokraću, pred palačom Vijećnice na glavnom trgu iz kamenih ploča raste korov, a mračnim ulicama staroga grada – kojima ni danju nitko razuman ne prolazi – bijesni rat izgladnjelih mačaka i divljih štakora. (…) Mala je to, zabačena i zaostala varoš od jedva desetak hiljada duša. Malo tko od njih zna čitati i pisati.“

Da se ne bi pomislilo da piše o Kotoru, Dežulović zaključuje: „Takva je, eto, bogobojazna, boležljiva, zabačena i zaostala varoš bio Split kad je posljednji put bio bez knjižare.“ Prije pola godine u Splitu je zatvorena 157 godina stara „Libreria Morpurgo“.

Kotorska libreria „Uliks“, znatno mlađa, ali bitna za Kotor i Boku koliko je „Morpurgo“ značio Splitu, otvorena je 1994. godine, a Vojislav Vojo Vukčević je ovaj posao naslijedio: „Moji otac i majka, Dragan i Marina Vukčević su otvorili ‘Uliks’ na ovom mjestu, Stari grad 375. Tu je sve počelo.“

Dočekao je da nakon dvije i po decenije stavi ključ u bravu. Pitam ga, šta je grad bez knjižare? Vojo odgovara: „Mislim da Kotor već dugo nije grad. Kotor je postao destinacija.“ Ne možeš, kaže, prodavati knjige turistima, oni su tu u prolazu.

„Ovaj grad više nema domaćeg stanovništva. Kotor se sveo na kruzere, na turiste… Sad se to produžilo, u martu već počnu da dolaze brodovi, a posljednji je bio ovdje 31. decembra“, objašnjava.

Popisi su, kaže uz smijeh, u starom „Uliksu“ bili posebno teški: „Nismo izlazili iz knjižare po četiri-pet dana. Moraš da popišeš između četiri i pet hiljada artikala. Pa ako pogriješiš, ako se ne poklapa, krećeš ispočetka. Još četiri-pet dana…“

Kada su njegovi roditelji ušli u ovaj posao, „bilo je mnogo lakše doći do knjiga, mnogo više su ljudi između sebe sarađivali, bilo je drugačije“, primjećuje ovaj Kotoranin. „Ja sam bio vrlo mali, ali čini mi se da je knjižarstvo bilo na mnogo višem nivou. Nije, prije svega, bilo toliko knjiga. Lakše je bilo nabavljati ih, lakše je bilo sarađivati sa izdavačima.“ Simptomatičan je, uključuje se u razgovor Vojova supruga Danijela, i odnos izdavača prema knjigama: „Knjige se – ne govorim, naravno, o sadržaju – više ne prave da traju. Tek kad provedete neko vrijeme u knjižari, vidite koliko te knjige fizički propadaju.“ Stara izdanja „Nolita“ i „Prosvete“, saglasni smo, u antikvarnicama se decenijama kasnije mogu kupiti u gotovo istom stanju.

Dok prelistavamo knjige preostale na policama, one na koje čekaju prazni paketi razbacani po knjižari, razgovaramo i nekim njihovim izdanjima, od kojih je većina rasprodato. Tomislav Grgurević („Boka bez kraja: putopisna snoviđenja“), Nikola Malović („Peraški goblen“, „Capt. Vizin: 360° oko Boke“), „Odjeci slavnih vremena: legende iz Boke Kotorske“ samo su neka od izdanja „Uliksa“.

Knjižarstvo je prvi udarac primilo distribuiranjem knjiga po kioscima. Iako su izdanja postala znatno dostupnija čitaocima, dvostruko i trostruko niže cijene su iz jednačine gotovo izbacile knjižare. Drugi udarac zadali su sami izdavači, i to otvaranjem „čitalačkih klubova“ u kojima svoja izdanja prodaju na akcijama i bez knjižarskog rabata. Nokaut je predstavljalo udruživanje izdavača i knjižara u knjižarske lance, koji najmanje pažnje posvećuju knjigama.

„Ne treba više ljudima knjižara, dosta su dvije police u nekoj prodavnici… Svi dođu ovdje i pitaju: gdje su vam najnovije knjige? Pa šta si sve staro pročitao?“, odmahuje Vojo rukom. „Pola tih novih romana, to je sve jedno te isto. Svi čitaju jedno te isto…“

Ideja malih knjižara je da stvaraju zajednicu, kažem, a Vojo odgovara: „Moji su dugo vremena praktikovali organizovanje različitih događaja, redovno je to bilo, dolazili su razni autori, lokalni, iz regiona, imali smo predstave za djecu, bendove… Prostor je privatan, lijepo se ljudi osjećaju ovdje. I onda ih mi okupimo, pa neka ih desetoro dođe, samo da budeš tu, da razgovaramo, i već si drugačiji čovjek. U jednom moru svejednoće, imaš nešto drugačije.“ A danas? „Bila je pretprošli mjesec cura koja je Bukovskog birala po koricama da joj se slaže uz tašnu.“

Ako nema stalnih mušterija, redovnih posjetilaca, onda ni njihov posao nema smisla. Prisjećaju se, uz osmijeh, jedne stalne mušterije, čovjeka koji je sa papirom i olovkom u knjižari provodio po pola sata, sat, praveći zapisujući nešto za sebe. „Dolazio je redovno, bilježio šta imamo, išao sa spiskom kući da provjeri šta mu nedostaje i vraćao se po te naslove. Ali to je vrlo mali broj ljudi. Takođe, ljudi koji vole knjige, obično nemaju para. Oni koji imaju para, obično ne vole da čitaju.“

Ovaj zabačeni hram knjige, skrajnut sa velikih kotorskih pjaca i glavnih ulica, uspio je da uđe i u književnost. Dok razgovaramo, na desetine ljudi u maskama sliva se uskim kotorskim ulicama ka Trgu od oružja, gdje su u toku fešte. Prolazi mi kroz glavu slika mnogo posjećenijeg ljetnjeg karnevala, koju je u „Lutajućem Bokelju“ naslikao Kotoranin sa adresom u Novom, pisac i knjižar Nikola Malović. Glavni junak tokom fešte svraća u „Uliks“.

„U knjižari je taj bunar, iza pulta, koji Nikola pominje. Ovi bunari su, koliko ja razumijem, tu zbog toga što je cio grad sagrađen na vodi. U njima tri-četiri mjeseca ima vode, ostatak godine nema, valjda su tu da bi se nivo vode iznivelisao“, objašnjava Vojo. „On je o ‘Uliksu’ pisao iz poštovanja prema mojoj majci, koja je cijeli svoj život podredila knjižari. Jednom prilikom je sa slomljenom nogom donosila pakete sa knjigama – a tada nije bilo trokolica po Starom gradu – da bi nove knjige što prije bile izložene na policama, da ne stoje kući.“

Knjižar čiji je đed, kako kaže, slučajno ili ne kapetan u Lučkoj kapetaniji kotorskoj, krajem 80-ih godina, u želji da sačuva Kotor od onoga što se danas dešava, napisao knjigu o velikim brodovima u Zalivu, i sam je zabrinut za sudbinu grada:

„Ja imam tu studiju kod kuće, niko se do dan-danas nije zainteresovao za to. U njoj je sve obuhvaćeno: brodovi bi trebalo da pristaju na Prčanj, da se ne bi remetio stari grad… Jednom prilikom su se ovdje, u ovoj maloj knjižari osjećale vibracije broda, ja sam mislio da je zemljotres. Morski svijet se promijenio, činjenica je da postoje vidljive promjene…“

Desetak dana prije našeg razgovora, u Kotoru je održana proslava u čast Svetog Tripuna, zaštitnika grada i kotorske biskupije. Godine 809. stigle su mošti ovog sveca u grad pod Lovćenom, a proslavi održanoj 1209. put prisustvovali su crnogorski ministar kulture Aleksandar Bogdanović, ministrica kulture Hrvatske

Nina Obuljen Koržinek, gradonačelnik Kotora Vladimir Jokić, brojni ambasadori… Dobar povod za pitanje da su pokušavali da sa Opštinom ili Ministarstvom kulture naprave neki model koji bi im omogućio da ostanu u poslu, da postanu neka vrsta zaštićene kulturne tačke Starog grada?

„Nikad nismo ništa tražili bilo kome, sve smo sami pokušavali da napravimo. A niko sam neće nešto ponuditi. Niti sam osjećao potrebu, niti osjećam povjerenje u bilo koju od tih institucije da bih im nešto tražio“, kategoričan je Vojo. Danijela nastavlja:

„Imali smo jedne godine problem sa plafonom, počeo je da vlaži, voda je izbijala u jednom ćošku i propao nam je veliki broj knjiga. Ko nije pokušavao da utvrdi odakle voda toči u starom gradu, taj ne zna šta je agonija. Obraćali smo se i Zavodu za zaštitu spomenika, i oni su nam odgovorili da nam mogu pomoći jedino u slučaju da dođe do obrušavanja plafona, koji je inače zaštićen jer potiče negdje iz 17. vijeka.“

Konačno, stigao ih je umor, od borbe, od posla. Ipak ne mogu da odolim pitanju, pomalo se nadajući drugačijem odgovoru: nećete, nakon svega, nastavljati da radite sa knjigama?

„Prevelik dio mog života je vezan za Uliks, za knjige… Otkako znam za sebe, znam za ovo mjesto. Svakog dana sam dolazio ovdje. Mi smo jednu Novu godinu ovdje čekali, toliko nam je bilo prijatno.“

Oboje odmahuju glavom. „Teško mi je“, kaže Vojo. „Prevelik dio mog života je vezan za Uliks, za knjige… Otkako znam za sebe, znam za ovo mjesto. Svakog dana sam dolazio ovdje. Mi smo jednu Novu godinu ovdje čekali, toliko nam je bilo prijatno.“

Firma pod kojom je „Uliks“ bio registrovan pošla je, prije desetak godina, zbog dugova pod stečaj, ali je Vojo odlučio da otvori novu i da nastavi da radi pod istim imenom. Tada je preuzeo posao od oca. „Mnogo je grdnih stvari bilo za ovih desetak godina, sve je palo na moja leđa. A toliko sam bio srećan kad smo sve ovo sredili prošle godine. Od zraka do mraka smo ovdje bili.“ Sve je renovirao sam.

„Stotinu pedeset sedam godina kasnije“, piše Dežulović, „u toj maloj, zaostaloj varoši malo tko piše i čita. Tom drevnom, zaboravljenom vještinom vladaju samo profesori, par građanskih obitelji i ubogi gradski pisci, što se na zaboravljenom hrvatskom šepure u gostionici kod Vinka Hvaranina. U onih ukupno tristo hiljada mondenih gradskih kavana ponovo se pričaju strani jezici, a nepismena domorodačka sirotinja iznajmila je turistima svoje stanove u gradu i opet, kao nekad, radi kao gospodska služinčad i preživljava u oronulim, ruševnim kućercima u predgrađu.“

Na kraju, ne znam šta da mu kažem. Malo je prizora tužnih poput knjižare pred zatvaranjem.

„Sadašnjost, ništa drugo“, završava Vojo razgovor.

(Vijesti)