Branislav Tadić već 26 godina živi na ulici: Imao sam lijep život, posao, ženu, pastorku, a onda mi se sve sručilo na glavu

Na čistim i modernim pločnicima srpske prijestonice i u uglovima možete naići na gomile kartona i starih stvari za koje u prvi mah pomislite da su male deponije, a nisu.

Ispod gomile „ničega“ su ljudi koji su ostali bez krova nad glavom i vjerovatno bez ikoga svog. Takva je životna priča šezdesetpetogodišnjeg Branislava Tadića.

Već punih 26 godina njegov „dom“ je ulica. Trenutno živi u Novom Beogradu, ispod jednog nadvožnjaka.

Otkako je ledeni talas zarobio Beograd, ponosni Branislav, koji iako je beskućnik ne moli za pomoć, riješio je da skupi hrabrost i ode u Prihvatilište za odrasle u Kumodraškoj. Na to ga je dodatno natjerala i bolest, zbog koje se otežano kreće.

“Prošlu noć sam proveo na ulici. Koliko god sam skupljao stvari oko sebe, nisam mogao da se ugrijem. Ne znam ni kako sam uspio da preživim ovaj minus. Ujutru mi se zima toliko uvukla u kosti da sam jedva uspio da ustanem. Zato sam riješio da dođem u Prihvatilište i da se zgrijem na jednom od ovih kreveta. Tek prošle zime sam prvi put došao u ovu ustanovu. Da nje nema, smrzao bih se na ulici”, priča Branislav i dodaje da je posebno uživanje za njega, osim što dobije krov nad glavom, mogućnost da se okupa i obuče čiste stvari.

Branislav nije oduvijek bio čovjek bez lične karte i toplog doma. Imao je normalan život i porodicu, a sve se to naglo prekinulo davne 1992. godine.

“Imao sam lijep život, posao, ženu, pastorku, a onda je sve krenulo nizbrdo. Žena mi je poginula 1992. godine. U Zemunu na pješačkom prelazu ju je zgazio autobus. Ostao sam sa pastorkom. Nažalost, nakon tog tragičnog događaja prepisao sam svu svoju imovinu na ćerku pokojne supruge, uključujući i stan. Ubrzo potom ona me je izbacila napolje. Nakon toga sam ostao i bez posla. Tako sam se našao na ulici i evo već 26 godina živim kao beskućnik”, kaže Branislav.

S obzirom na to da je već skoro tri decenije bez krova nad glavom, kako i sam kaže, na to se navikao. On priča da ljudi uglavnom nemaju osjećaja za beskućnike, mada ima i onih koji imaju razumijevanja.

“Na ulici je teško živjeti, ne zato što nemam krov nad glavom, već zbog ljudi. Mi beskućnici već umijemo da prepoznajemo kada ulicama šetaju „neljudi“, koji nas često maltretiraju, kako verbalno, tako i fizički. Ne jednom, bez razloga nas tako udare ili čak i šutnu kao smeće. Dok ima ljudi kojima se samo kada me pogledaju u očima vidi prezir, čak toliko da im je ispod nivoa da mi odgovore na pitanje koliko je sati. Zašto je tako, ne znam. Vjerovatno imaju mnogo svojih problema zbog kojih su ogorčeni na cio svijet”, priča i dodaje da mu je posebno drago što mladi ljudi uglavnom imaju daleko više obzira prema beskućnicima.

Branislav, uprkos teškom načinu života, još nije izgubio vjeru u ljude i u njihovu dobrotu.

“Ima normalnih građana, koji nas tretiraju kao osobe, popričaju sa nama kao sa normalnim ljudima, a često nam i pomognu: daju nam hranu, neku garderobu, ponekad i cigarete i poneki dinar. Ispod nadvožnjaka u Tošinom bunaru okuplja se nekoliko beskućnika i dešavalo se da nam ljudi donesu hranu u toj mjeri da imamo sva tri obroka, doručak, ručak i večeru”, kaže Branislav i dodaje da mu topla riječ prolaznika znači čak i više od toplog obroka.

Alo/Ivana Mišić