Nepokretnu djevojku na Uskrs svetac digao na noge iako su je ljekari otpisali: Čuda se dešavaju u ovom manastiru (FOTO)

Između Kratova i Zletova, gradića na istoku Makedonije nalazi se manastir Lesnovo, posvećen svetom Arhangelu Mihajlu i pustinjaku Gavrilu Lesnovskom. Podigao ga je 1341. godine Jovan Oliver, na temeljima bazilike iz doba lokalnog pustinjaka Gavrila Svetogorca, čija se isposnička pećina nalazi nedaleko manastira.

O Lesnovskom manastiru postoje brojne legende i priče, ali najzanimljivije su one o njegovim čudotvornim moćima.

Nije mali broj ljudi koji su nakon posjete ovom hramu svjedočili o njegovim moćima. Pričali su da bolesni iz njega izlaze zdravi, da bi nijemi progovorili, slijepi progledali… Ipak, najupečatljivije je svedočenje djevojčice Lore Minove (16) iz Kočana, koja je nakon molitve nad moštima svetog Gavrila ponovo stala na svoje noge.

To čudo se dogodilo prvog dana Uskrsa, prije dvije godine, i od tada su djevojčica i njeni roditelji veoma česti posjetioci manastira.

Lora je sa majkom Olgom i za ovaj Uskrs bila u hramu da pomogne u pripremama proslave ovog velikog hirišanskog praznika. Tu su je zatekli reporteri skopskog lista “Večer” kojima je Lora otkrila da je Uskrs poseban praznik za nju. Osjeća ga kao svoj drugi rođendan, jer se baš tada, na veliki hrišćanski praznik u Lesnovkom manastiru oslobodila nesnosnih bolova i bezimene bolesti zbog koje nije mogla ni da hoda.

– Prije dvije godine, na Uskrs, uspjela sam da stanem na noge, upravo ovdje, pred moštima svetog Gavrila. Klečala sam pred nogama oca Damaskina i slušala njegovu molitvu. U trenutku mi se pojavilo neko neobjašnjivo osjećanje, toplota… To ne mogu da objasnim, ali bol je odjednom nestao, a iskrivljeni prsti na stopalu su mi se ispravili. Osjetila sam se potpuno zdravom. Bez ičije pomoći, nakon molitve, krenula sam iza oca, sama sam uzela svijeću da je zapalim, a moji roditelji nisu bili svjesni šta se dešava. Nisu shvatili da ja više nisam ono dijete koje su mjesecima na rukama nosili od klinike do klinike moleći ljekare da otkriju bolest koja mi je zgrčila prste i stopala i od boli uzimala svijest – rekla je mala Lora reporterima skopskog lista “Večer”.

Njena majka Olga Minova se prisjeća da je njihova golgota počela 28. januara 2015. godine kada su zbog neobjašnjivog napada kašlja, sa kolima Hitne pomoći ćerku morali da odvedu na Dječiju kliniku u Skoplje, gdje je ostala mjesec dana.

Lori su se potom iz neobjašnjivih razloga odjednom zgrčili prsti na lijevom stopalu, a bolovi postali nepodnošljivi. Roditelji su je nosili od klinike, do klinike, ali nigdje nisu uspjeli da postave dijagnozu. Liječili su je od reume i artritisa, ali rezultata nije bilo. Zato su im ljekari predložili liječenje u inostranstvu. Međutim, ni tamo nisu znali šta je maloj Lori, čiji su rezultati magnetne rezonance i EEG mozga bili odlični. Na hartiji je bilo zdravo dijete, a u stvarnosti Lora je umirala od bolova, imala je česte nesvestice, vrtoglavice, napade, a zbog bolova i iskrivljenih prstiju nije mogla ni na noge da stane.

Prijatelji i rođaci su ubeđivali roditelje devojčice da je odnesu kod vračara i gatara, ali Lora za to nije htela ni da čuje, pa su zatražili pomoć homeopatske medicine, ali ni to nije dalo rezultata.

U nemoći, na kraju su otišli u Lesnovski manastir. Tamo se posle dve godine golgote kroz koju je prolazila Lora i njeni roditelji desilo čudo. Bolovi su odjednom nestali, a devojčica je stala na svoje noge.

– Godinama unazad posećujemo Lesnovski manastir, a poznajemo i oca Damaskina. Pre dve godine, uoči Uskrsa, rešili smo da u manastir odemo sa ćerkom i ocu Damaskinu ispričamo našu muku. Ona nas je ohrabrio veleći nam da ne brinemo i da je problem bolesti Lore duhovne prirode. Rekao nam je da sa njim uđemo u manastir. Tamo joj je pročitao molitvu i pomazao uljem kandila na grobu episkopa Gavrila Svetogorca. Dok je trajala molitva očekivali smo da će se Lora onesvestiti, ali to se nije desilo. Kada je završila molitva, ćerka se uspravila i rekla mi: „Mama, ja sam opet ista kao i pre! Više vas ne vidim mutno. Vidim vas kao i ranije!“

Otac Damaskin je išao naprijed, a ćerka iza njega. Sama. Prvi put posle toliko mjeseci nije potražila našu pomoć. Kada smo izašli iz manastira, ona je sama nastavila da ide iza oca Damaskina. Odveo ju je u prodavnicu za svijeće i ikone. Dao joj je krst, koji oko vrata i danas nosi. Mi još nismo mogli da povjerujemo da se desilo čudo. Pozdavili smo se sa ocem Damaskinom. Ćerka je sama otišla do automobila na manastirskom parkingu. Kada je sjela u auto počela je da odvezuje patiku. Htjela je sa noge da skine i ortopedsko pomagalo. Mi smo joj uglas rekli da to ne radi, ali nas nije poslušala. Pravo iznenađenje za nas je bio trenutak kada nam je pokazala nogu.

Prsti, koji su joj mjesecima bili iskrivljeni i zgrčeni izazivajući strašnu bol, sada su bili ispravljeni. Nestao je i bol. Zanijemeli smo. Bojali smo se da se ne probudimo. Mislili smo da sanjamo. Okrenuli smo se ka manastiru i kroz suze zahvalili Bogu na čudu koje nam se desilo. Trebalo nam je vremena da dođemo sebi. Putem smo ćutali. Samo je ćerka žurila da se što prije čuje sa drugaricama i da im zakaže izlazak u grad – prisjeća se djevojčicina majka Olga Minova.

U razgovoru za “Večer”, otac Damaskin je rekao da se priča o iscjeljenju malene Lore brzo proširila i u drevni manastir privukla ogroman broj posjetilaca i vjernika iz cijele Makedonije i susjednih država koji su tražili lijek za svoje boljke.

– Veliki broj njih su bili bračni parovi koji nisu imali svoj porod, ali i oboljeli od drugih bolesti. Želim da naglasim da ništa na ovom svijetu ne liječi kao vjera u Boga. I tu nema misterije. Lijeka ima za svakog ko dolazi sa iskrenim pokajanjem, čistim srecem i snažnom vjerom u Boga, rekao je otac Damaskin.