Home / NOVOSTI / Kultura / Pravopis crnogorskoga jezika nije sveto pismo

Pravopis crnogorskoga jezika nije sveto pismo

Ko bolje poznaje društveno-istorijsku situaciju u Crnoj Gori u proteklih 100 godina, zna koliko je ovo područje pogodno za manipulaciju, naročito u oblasti humanistike. Skoro smo čuli podatak o tome koliko je nacionalna istorija bila zastupljena u udžbenicima na kojima su se obrazovale generacije i generacije Crnogorki i Crnogoraca, nešto oko 11 odsto. S jezičkim pitanjima još je gora situacija. Naš je prostor prepun mitova i na mladim je generacijama da ih razotrkriju, kaže za Pobjedu lingvistkinja Sanja Orlandić.

Ona je istraživala metode stigmatizacije crnogorskoga jezika u periodu od 2006. do 2017. godine. Rezultate istraživanja uskoro će predstaviti u monografiji koju će objaviti Fakultet za crnogorski jezik i književnost sa Cetinja. Na toj univerzitetskoj jedinici Orlandić je angažovana od njenog osnivanja.

Za Pobjedu govori o metodama manipulacije koje koriste protivnici montenegrističke prakse u medijima koji ne škrtare ustupajući im prostor za satanizaciju crnogorske jezičke norme.

“Prvo što primijetimo kad otvorimo novine su naslovi, semantičke makrostrukture koje utiču na epizodnu memoriju recipijenata i na osnovu kojih formiramo mišljenje o temi. Ako promatramo naslove o crnogorskome jeziku, primjetna je ratna retorika i kognitivne metafore preko kojih se pojam srpskoga jezika povezivao s pojmom žrtve rata, zatim povezivanje fašističke ideologije s crnogorskim jezikom”, kazala je Orlandić.

Prema njenim riječima, preko naslova nastojalo se pokazati da je srpski jezik jedini razumljiv, istorijski, osnov duhovnosti, ili se naslovima sugerisalo da je usvojeni Pravopis napravljen za grupu istomišljenika, da razjedinjuje.

“Koliko naslov može biti manipulativan i koliko je rađeno na produbljivanju negativne slike o crnogorskome jeziku vidimo recimo iz ovoga: “Traže da se srpski titluje na crnogorski” iz 2011. godine, dok u tom tekstu piše: “Dužni su da titluju ili sinhronizuju na crnogorski kupljene strane programe, osim ako su proizvedeni ili već titlovani na hrvatski, srpski ili bosanski“. Oni koji su 2008. godine izabrani da standardizuju jezik, označeni su kao neuki i zlonamjerni, neznalice, diletanti i sl. S druge strane, oni koji takve kvalifikative iznose, označeni su metonimijski kao najmudrije glave”, ističe Orlandić.

Kako je naglasila, standardizacija crnogorskoga jezika imenovana je najčešće kao kvarenje i arhaizacija srpskog književnog jezika, lingvocid, etnocid i duhovni genocid, crnogorski jezik je budalaština, izmišljen, besmislica, politički i medijski produkt.

“Zastupljena je dihotomija mi/oni koja se dalje preslikava na podjelu nauka/ politika te onaj ko trenutno zauzima veliki prostor u javnome diskursu prisvaja nauku osporavajući drugima pravo na nju. Zatim su prisutne brojne retoričke figure te semantičke i pragmatičke strategije, o kojima će biti više riječi u knjizi koja je u pripremi”, kazala je ona.

Mediji su, ističe Orlandić, odgovorni za opstanak uvriježene teze da upotreba standardizovanih pravila crnogorskoga jezika znači neobrazovanost i da ga treba izbjegavati u zvaničnoj komunikaciji.

“Mediji nijesu ponudili jednak prostor svim stranama što je u krajnjem prouzrokovalo neadekvatnu informisanost građana, neravnopravnost te stigmatizaciju crnogorskoga jezika. U demokratskom društvu, za kakvo se izdajemo ili kakvo pretendujemo da budemo, nikome ne bi trebalo da je uskraćeno pravo da iznese mišljenje. Kad je riječ o standardu crnogorskoga jezika u odnosu na prethodni standard najviše se buke podiglo u vezi s jekavskom jotacijom koja se javlja na cijeloj crnogorskoj teritoriji i čija je upotreba u standardu ostavljena na izbor”, kaže Orlandić.

Riječ je, dakle, o jednome dijelu jedne glasovne promjene, dok u našim narodnim govorima postoje brojne jezičke osobine koje su tamo i ostale.

“Ako čujemo “Kad bidnem iša na posa, naljeću do đeda da mu doturim novine”, razumjećemo da se ne radi o standardnome jeziku, da su neki izrazi karakteristični za ruralno područje, a neki za svakodnevni govor, a ako kažemo “Kad budem išao na posao, naići ću do đeda da mu donesem novine“, oblik đed u jednom i drugom primjeru ne pravi nikakvu distnikciju između poznavanja i korišćenja standardnoga jezika, između obrazovanih i neobrazovanih”, objašnjava ona.

Jasno poručuje-crnogorski jezik nije sveto pismo.

“E upravo je podmetanjem teze da je u crnogorskome jeziku sve pravilo, da je svako pismen, da baba iz nekog sela propisuje standard, da kriminalac dolazi kod nastavnika i prijeti da mu dijete mora pričati kao đed (sve primjeri iz javnog diskursa) produbljena teza koju pominjete. Naše jezičke raznolikosti predstavljaju bogatstvo, svi mi znamo kako se govori u ruralnim krajevima, ali to se tiče i ostaje pitanje dijalektologije, neka osobina nam bude simpatična pa je koristimo u svakodnevnom govoru, na društvenim mrežama. Na primjer, enklitički oblik zamjenice vi u dativu i akuzativu, često je prisutan na društvenim mrežama, “Da ve vidim sad”, mladi ljudi to koriste neopterećeno, simpatično im je, blisko, što ne znači da je to standard. Ili da pomenem nerazlikovanje padeža mjesta i pravca koje je veoma prisutno u Crnoj Gori, pa većina u neformalnom govoru kaže “Evo me u grad”, “Živim u Podgoricu” iako nije gramatički ispravno, a često imamo i hiperkorekciju pa čujemo “Dođite na Njegušima”, navodi Orlandić.

Prema njenim riječima, ko bolje poznaje društveno-istorijsku situaciju u Crnoj Gori u proteklih 100 godina, zna koliko je ovo područje pogodno za manipulaciju, naročito u oblasti humanistike.

“Skoro smo čuli podatak o tome koliko je nacionalna istorija bila zastupljena u udžbenicima na kojima su se obrazovale generacije i generacije Crnogorki i Crnogoraca, nešto oko 11 odtso. S jezičkim pitanjima još je gora situacija. Naš je prostor prepun mitova i na mladim je generacijama da ih razotrkriju. Crnogorsko društvo podijeljeno je po svim pitanjima, vjerovatno smo jedino društvo koje i mrtve dijeli, pa kad neko umre tačno znamo u kojim novinama da mu tražimo čitulju”, navodi Orlandić.

To je, poručuje, loše i mediji u ujedinjavanju Crne Gore kao jednog kulturnog prostora treba da urade više.

“Pravopis crnogorskoga jezika nije sveto pismo već normativni priručnik čija se rješenja moraju dopuniti i mijenjati u narednome periodu, ali većina kritika koja je bučno prezentovana preko medija bila je neosnovana, iskonstruisana, iskorišćena u lične obračune i time je narušena slika o crnogorskome jeziku, a postignuto je da prividno imamo najviše lingvista po glavi stanovnika jer svi o tome pitanju sve znaju. Skloni smo i poistovjećivanju crnogorskoga jezika s političkim partijama, što je takođe veoma štetno”, ukazuje ona..

Više od 300 negativnih tekstova

Istraživala je period od 2007. do 2017. godine.

“Taj period nije slučajno odabran. U proteklih 10 godina crnogorski jezik postao je ustavna kategorija, otvoren je Odsjek za crnogorski jezik na tadašnjem Filozofskom fakultetu u Nikšiću, dobili smo normativna djela i udžbenike crnogorskoga jezika, osnovan je Institut za crnogorski jezik i književnost u Podgorici i kasnije Fakultet za crnogorski jezik i književnost na Cetinju. Sve je to bilo budno propraćeno u medijima. U najčitanijim štampanim glasilima našla sam preko 300 negativnih tekstova o crnogorskome jeziku baziranih na netačnim informacijama”, objašnjava Orlandić.

Sve to, naglašava, moralo je uticati na sliku o crnogorskome jeziku.

“Dobili smo rezultate popisa iz 2011. u kojima se veliki broj naših građana nije izjasnio da govori crnogorskim jezikom (iako su ranija istraživanja predviđala veći procenat) jer su upravo pred taj popis plasirani tekstovi u kojima se crnogorski jezik prikazivao kao nacionalističko čudovište, skrivala se informacija da je crnogorski jezik i djevojka i đevojka i sjekira i sekira, te da se za one koji ne žele da koriste jotovane oblike u standardu ništa nije promijenilo. Interesantno je da se na tome popisu jedan broj građana izjasnio za srpskohrvatski kojeg nije bilo na popisu iz 2003. a u medijima se tih dana pominjao, a određeni procenat otišao je i na crnogorskosrpski (za svaki slučaj). Niko nikoga nije primorao da koristijotovane oblike”, kazala je Orlandić.

Na pitanje zašto se jezička politika u Crnoj Gori nastoji predstaviti kao nacionalistička, Orlandić odgovara da je to jedan od načina da se današnji crnogorski standardni jezik predstavi u negativnom svijetlu.

“Da ne bi 100 puta ponovljena laž postala istina, smatram da je važno, kad god se ukaže prilika, ponavljati da je Pravopis crnogorskoga jezika u potpunosti uvažio naslijeđeni standard iz srpskohrvatskoga i kasnije srpskoga jezika koji je važio u Crnoj Gori; da oni koji su, kako se to popularno kaže, bili pismeni, danas po ovome Pravopisu nijesu postali nepismeni. Pravopis crnogorskoga jezika najfleksibilniji je pravopis koji smo ikad imali jer daje mogućnost izbora da se pored nejotovanih koriste i jotovani oblici (đed, šeđeti i sl.) koje ranije nijesmo mogli kori- stiti. Niko nikoga nije primorao da koristi jotovane oblike i time se priča o navodno nacionalističkom Pravopisu i nacionalističkoj jezičkoj politici završava. Ako imamo fleksibilnu normu, a neko se protiv nje bori, odnosno želi da nam jedino nejotovane oblike propiše kao ispravne i valjane, onda kad je riječ o nacionalizmu imamo klasičnu zamjenu teza i osporavanje osnovnih ljudskih prava”, zaključila je Orlandić.

Check Also

,,Dani češkog filma”

Od sada Vas omiljeni portal Volim Podgoricu i na android aplikaciji. Instalirajte odmah i uživajte …

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *