Aleksandra je na Aljasci već 7 godina, i ne pada joj na pamet da se vrati! (FOTO)

Aleksandra je samo jedna od brojne kolonije mladih sa Balkana koja se svakog ljeta povećava u ovom udaljenom dijelu Amerike. Najveći broj njih dolazi da radi sezonske poslove.

Tako je stigla i Aleksandra iz rodnog Neština, sela u Sremu, dok je studirala u Novom Sadu. Te 2011. godine na Aljasci je radila tri posla sa samo dva slobodna jutra u nedelji.

Prvi i drugi posao čistačica u hotelu, treći hostesa u restoranu.

– Amerika je zemlja biznisa, a vode se modelom „vrijeme je novac“. Oni mnogo vrednuju rad i trud, i ako se dobro pokažeš u tom smislu, cijeniće te i daće ti priliku da napreduješ.
Kada sam odlučila da se vratim naredne 2012. godine, kontaktirala sam dvije kompanije u kojima sam radila prethodne godine, poslali su mi papire i imala sam dva posla od prvog dana.

-Od čistačice su me unapredili u supervizorku. Odatle sam prešla u drugi hotel iste kompanije da budem server u restoranu. Potom su me unaprijedili u koordinatorku prodaje, zatim u menadžera prodaje i prije godinu i po postala sam meetings director.

Sledeći korak je trening za certified meetings professional, koji mi slijedi početkom sledeće godine – priča Aleksandra kako je tekla njena karijera. Kaže da će na Aljasci ostati još neko vrijeme jer je odlučila da se oproba u nekoj drugoj američkoj državi. Srbija joj trenutno nije opcija.

– Koliko čujem i vidim, ekonomsko stanje je loše, a korupcija velika, sve više mladih ljudi bježi kako bi se spasli.

Iako ni ova Amerika nije pomilovala svakog ko je došao, iako i ovaj sistem ima svojih mana, ljudi bar vide tu malu tačkicu svjetla na kraju tunela čim izađu iz Srbije – priča Aleksandra. Međutim, kaže da nisu sva poređenja s drugim zemljama uvijek na našu štetu.

– Srbija je prelijepa zemlja sa porodičnim vrijednostima na kojima nam ljudi ovdje zavide. Sa predivnom kulturom, preukusnom hranom, divnim mentalitetom… Kada bi se samo nekoliko stvari promijenilo, kad bi mladi mogli da se zaposle, zarade da imaju za svoj stan, automobil i putovanja, vjerujem da bi većina naših ljudi potrčala nazad – priča Aleksandra.

Ona dodaje da je Aljaska divna zemlja i da ljudi, prije nego što dođu, često imaju predrasude.

– Stereotip da se ovdje živi u igloima i pored polarnih medvjeda važio je prije više desetina godina. Doduše, ponekad ćeš naletjeti na medvjeda kako vršlja po smeću ili kako prelazi ulicu sa svojim bebicama, a ponekad ćeš da pecaš lososa u istoj rijeci sa grizlijima. Ovo je zemlja za aktivnosti napolju. Za one koji vole da se pentraju na planine, da pecaju, kampuju, love, skijaju… Zima traje oko 7-8 mjeseci i, ako ne izađeš napolje, poludjećeš. Kada ljeto napokon dođe, svi bježe iz grada, samo da se iskoristi to malo lijepog vremena jer će mnogo brzo da prođe. Zimi nema mnogo svjetlosti, svega 4-5 sati, dok ljeti nema mraka – priča Aleksandra.

Aleksandra kaže da nostalgije za Srbijom uvijek ima, ali da su ekonomski razlozi presudni. Uvijek se rado sjeća svog rodnog Srema.

– Moja kuća najmilija nalazi se u malom selu Neštin, kome sa razlogom tepaju „biser Srema“, i mislim da mi, djeca sa sela, smatramo sebe velikim srećnicima. Odrasli smo na sokaku, igrajući se žmurke, bobanja, malog fudbala i odbojke, a ponekad bismo se skupili i pekli bismo slaninicu kraj bunara ili bismo se popeli na stablo trešnje gdje bi svako sjeo na svoju granu i jeli bismo dok ne popucamo – sjeća se Aleksandra zavičaja.

dijaspora.news/Slobodan Mirić,Blic.rs