RIJALITI PROGRAMI: Nove zvijezde bez pokrića

Nije tačno da, kako je zapisao Gete, svako želi da bude neko, ali niko ne želi da radi na tome. Neki su se i te kako potrudili da postanu “neko”. Do juče su tavorili u dubokoj sjenci svakodnevice, živjeli svoje male, obične živote, brinuli da li će moći da plate račune za struju i vodu, na ulici prolazili neopaženo. Konobari im se nisu smješkali, a tinejdžeri im nisu podmetali papiriće za autograme. Samo su rođaci i prijatelji sa njima pravili “selfije” i “šerovali” ih za ograničen broj pratilaca na društvenim mrežama.

E, onda se sve promijenilo. Odlučili su da iz temelja sruše taj svijet bez štrasa i izgrade novi, šljokičavi. I gle čuda, pružila im se šansa za to. Zgrabili su je. Ušli su u rijaliti program kao anonimne, a iz njega izašli kao javne ličnosti. Naravno, niko od njih nije otišao toliko daleko, pa da se predstavi kao osoba bez zavidne karijere, ugleda, priznanja i slave. Svi su na vrata rijalitija zakucali kao talentovani pjevači, tekstopisci, reperi, blogeri, glumci, sportisti, stjuardese… I – uvažene starlete! Govorili su da im je teško što ostavljaju velike poslove, ali da nisu mogli da odbiju ponudu domaćina vrtoglavo popularnih TV projekata.

To što su njihova imena do tada zaobilazila javnu pozornicu, očigledno nije bilo “slušljivo”. Basnoslovno velike cifre o gledanosti rijaliti programa u Srbiji, opšta pomama za slikom i riječju učesnika, drhtanje kada se u kući desi ljubavni brodolom, zauzimanje strana u sukobu, priželjkivanje novih i još eksplicitnijih uvreda, povreda i ekscesa – zaslužni su za neslavnu činjenicu da je iz svakog novog šoua izašla plejada novih “zvijezda” bez pokrića.

Ali, koliko tačno traje jedna takva, neosnovana, instant popularnost? I šta sa njom? Koji su njeni dometi? Kako izgleda stvarnost poslije izlaska iz “kaveza”? Na šta sada računaju učesnici “Zadruge” poslije devet i po mjeseci dobrovoljnog “zatočeništva” tokom kojih su gledaoci “zurili” u sve njihovo? Hoće li to virtuelno bivstvovanje sada popraviti realnost ili će je “zakočiti”? Da li cijena jednog takvog “izleta” mora da bude udar na psihu? Ili je ona od starta problematična? Odgovore na ova pitanja dali su sociolog kulture, profesor dr Ratko Božović i psiholog i psihoterapeut Nebojša Jovanović.

Javne ličnosti opšte prakse

Stvarnost poslije nestvarnog života u kojem su učesnici pred kamerama mjesecima dobrovoljno izlagali svoju intimu, ima svoje lice i naličje. U trenutku dok izlaze iz rijalitija, pred njih se prostire crveni tepih, blicevi sijevaju, aplauzi pljušte, poznati i nepoznati žele da ih zagrle i poljube. Oni već znaju da se o njima prethodnih mjeseci naveliko pisalo i pričalo, na društvenim mrežama imaju na hiljade pratilaca, a neke primamljive ponude za nastupe su im već “doturene”. Slika koja im kaže – “Uspjeli smo, zvijezde smo”. Naličje, međutim, krije pitanja – “Jesmo li nešto izgubili, da li smo se obrukali, koga smo povrijedili, šta dalje?”.

“Ali, vjerovatno je malo onih koji u tom pravcu razmišljaju, čak i kada naglas kažu da im je žao zbog nečeg”, smatra profesor Božović.

“Oni se ni sa čim vrijednim nisu kvalifikovali da se pojave u javnoj sferi, pa ništa vrijedno nisu mogli da postignu ni u rijalitiju. U pitanju su instant ličnosti koje su instant postale dio estrade i sada se bez zadrške slade plodovima instant popularnosti. Nemaju dilemu da li je trebalo da učestvuju u tome niti se kaju za nešto što (ni)su učinili”.

Psiholog Jovanović podsjeća da se za ovakav oblik javnog nastupa (i istupa) prijavljuje određeni psihološki profil kod kojeg je glad za egzibicionizmom iznad svih ostalih potreba. Zbog toga je teško pretpostaviti da oni razmišljaju o eventualnim posljedicama svog učešća, već samo o tome koliko su “profitirali” u popularnosti i šta sa njom mogu da urade.

“Čini mi se da im je dobro dok traje rijaliti, jer su svjesni da je to njihovih pet minuta slave, ali istovremeno jedva čekaju da se projekat završi, pa da uživo poberu priznanja i aplauze”, kaže Jovanović.

“Ne zaboravimo da su se na televiziji pojavili bez razloga, kao javne ličnosti opšte prakse, a ne zato što su to zaslužili svojim dostignućima. Pristali su da se ponašaju onoliko blesavo koliko takva vrsta cirkusa zahtijeva i za to su nagrađeni besplatnom reklamom na televizijama nacionalne frekvencije”.

Malo li je?! Ali, šta sada kada više “ne žive” na ekranu? Da li im je teško da se suoče sa stvarnošću? Božović kaže da to vjerovatno nije u fokusu njihovih misli, jer su zaslijepljeni ubjeđenjem da su uspjeli u životu.

“Izašli su iz anonimnosti, privukli pažnju javnosti, zaradili nešto novca, autograma i aplauza. Zapravo su primijenili formulu lakog ubistva vremena, nesvjesni da sami sebe troše, kao što se troši svaka roba”, navodi sociolog kulture.

Da im je ponovni susret sa stvarnošću bar, ako ništa drugo, neobičan, smatra psiholog Jovanović.

“Oni su u rijalitiju proveli mnogo vremena, pa im je to postao stil života. Normalno je da su se navikli na taj ritam i sada bi mogli da se osjećaju kao vanzemaljci. Treba im vrijeme da se adaptiraju, kao što je svakom čovjeku potrebno da se prilagodi obavezama poslije odmora”, objašnjava psiholog.

Alibi za istupe

Većina učesnika se po izlasku pravda za određene kikseve, iznijete stavove, uvrede i promjene raspoloženja, uz obrazloženje da to nisu oni, jer pred kamerama ne mogu da se prikažu u pravom svijetlu. Može li, međutim, neko devet i po mjeseci da se pretvara? Jovanović kaže da je jasno da se oni ponašaju onako kako se od njih zahtijeva.

“Postoji scenario po kojem se odigravaju svi ti sukobi, komešanja, nadgornjavanja, što znači da učesnici od starta znaju u šta se upuštaju. Zbog toga je pretvaranje i moguće i nemoguće. S jedne strane, svi znamo da se oni ponašaju po izrežiranom kodu, što bi moglo da znači da nemaju mogućnost da prikažu svoje pravo lice. Ali s druge strane, da bi se neko baš tako ponašao, mora da bude takvog kova, inače ne bi ni mogao da igra. To vam je u duhu izreke: “Teško žabu u vodu natjerati”. Jedino ako pretpostavimo da su nevjerovatno sjajni glumci”, kaže psiholog.

Učesnici rijalitija su, smatra Božović, lovci na slavu bez pokrića, pa je logično da čine sve da do željenog plijena dođu. Zbog toga su, dodaje, spremni na svaku vrstu manipulacije i simulacije, samo da bi privukli pažnju na sebe.

“Oni se ne libe da izvrše svaki pornografski zahtjev, jer su svjesni da time sakupljaju poene. Lako pristaju na prevarologiju. Kasnije se možda pravdaju zbog toga, ali da je to sporno po njihovu ličnost, nikada ne bi ni pristajali da se odreknu intime. To što vidimo, to su oni. Ostaje samo pitanje spontanosti u svemu tome”, tvrdi sociolog kulture.

Od toga što su učesnici rijalitija pristali da svoje cjelokupno biće predaju na javni “uvid”, spornije je, smatra Božović, to što su se milioni Srba dokazali kao voajeri.

“I građani su pronašli alibi za lično siromaštvo duha, pa su ovakvim projektima degradirani svi koji su se u to kolo uhvatili. Na površinu je isplivao voajerski duh nacije koja nije stigla do emancipacije. Nestala je kritička svijest, a zavladala prizemna estrada od koje kultura strada”, upozorava sociolog kulture.

Lažno samopouzdanje

Po izlasku iz rijaliti programa, učesnici i dalje zaokupljaju pažnju javnosti. Gostuju u emisijima, “šetaju se” iz jedne u drugu, hvale, pravdaju, odgovaraju na pitanja obožavalaca, dobijaju ponude za nastupe, projekte… Da li je sve to podrška jačanju samopouzdanja ili je čista klopka za njega? Jovanović smatra da je ono od početka problematično, jer je lažno, ali da mu društvena klima ide naruku.

“Nažalost, sve ovo ne govori samo o takmičarima, nego o opštoj kulturi i stanju svijesti. Ti ljudi su traženi, o njima se priča i razmišlja, forsiraju se novinski stupci o njihovim životima… Znate ono: “Čega se pametan stidi, time se lud ponosi”, navodi psiholog.

Novosti.rs