“Crna Gora je bila mikrokosmos uštipaka i krofni u vrijeme kad se pucalo, to ne smijemo da joj zaboravimo”

Tekst koji je objavio Vajs prenosimo u nastavku:

Juče mi je na Fejsbuk fidu osvanuo Forbsov članak o ekskluzivnom, elitnom ljetovalištu u zalivu Luštica i o tome kako će taj kompleks promijeniti pejzaž regije. Gledam u one preskupe modele i fotke hotela u kome bih jedva imala za kafu, i nešto mi se steže u stomaku dok razmišljam kako su u pravu – mijenja se, ne samo Luštica, cijela obala se transformiše već jako dugo.

Lijepo je, uglavnom elitno, i da imam taj novac ljetovala bih tamo. Samo to više nikada neće biti ona ‘moja Crna Gora’, ona gdje si kod kuće ali na moru. Sada će tamo odlaziti Bekamovi živi bili, a ja ću, budući da više nismo zemlja pod sankcijama, otkrivati sve ono što je mojim roditeljima bilo normalno, a što je i meni dostupno zahvaljujući jeftinim letovima  – Hrvatsku, Grčku, Maltu, Španiju…

Ipak, i dan danas, kada me neko pita gde je najljepše more kao iz topa kažem – Boka Kotorska, Luštica, Crna Gora. I to nema nikakve veze sa razumom, niti sa beskonačnim i besmislenim poređenjima drugih obala i crnogorske kao da je u pitanju neko takmičenje, to ima veze sa čistom nostalgijom. Sa uslovnim refleksom koji je izgrađen još u prvim prelascima autobusom preko kanjona Morače po mrklom mraku, smrzavanju na Zlatiboru i mislima o tome da će sa svanućem doći toplota i to veliko plavo.

Pritom, to što na očima imam ružičaste naočare nostalgije ne znači da se ne sjećam svih falinki koje su naša ljetovanja devedesetih u Crnoj Gori imala, naprotiv. Sjećam se kako se trčalo kući na kupanje u Risnu kada bi konačno stigla tekuća voda, kako su nam pokrali peškire i kupaće kostime sa terase garsonjere u prizemlju, kako je često nestajalo struje. Sjećam se kako smo, kad smo bili u Budvi, jedva otkrili neku skrivenu plažu na kojoj nije bila gužva, ali je tamo nekada dolazio i čika koji je sa sobom nosio pištolj. Jasno kao dan mi je pred očima i pretovarena golf dvojka koju smo dovezli autovozom a u koju je stalo prtljaga kao da je torba Meri Popins, sa sve ekspres loncima, kilogramima luka, i brdom konzervi, jer kako drugačije opstati dvije nedelje na ljetovanju. Sve to ima čak i svoju draž. Prosto dolazi iz jednog konteksta koji najbolje shvataju oni koji su ga i doživjeli.

Ljetovanje i raspad Jugoslavije

Najjasnija podjela generacija u Srbiji može se vidjeti po tome ko je gdje ljetovao. Ukoliko ste od malih nogu ljetovali u Crnoj Gori nemajući predstavu da postoje i neka hrvatska ostrva to znači da imate do trideset godina. Ukoliko ste stariji sjećate se tih zlatnih jugoslovenskih ljetovanja, a Crnu Goru ćete doživjeti kao ono more kojim ste morali da se zadovoljite nakon rata. Prvoj generaciji Crna Gora je alfa i omega, druga još uvijek uzdište za kampom na Lastovu. Ipak, da se rat umiješao i u sjećanja onih mlađih, govori i priča Jelene Paligorić, dramaturškinja.

– Tata je radio u Inex Interexportu i tu je bilo odmaralište Zlatna obala, najljepše mjesto u Crnoj Gori. U tom odmaralištu smo provodili ljeta, tata bi uplaćivao to preko sindikata, onda nas ubacivao u prepune vozove. Tu se desila i prva mamina ratna trauma. Pruga kod Titograda je bila minirana, mama je sa mnom i sestrom bila 48 sati u vozu sa naoražanim mladićima do zuba koji su išli dalje. Tu je mama igrala za sestru i mene scene iz filma „Život je lep“ pokušavajući da nas zabavi svih 48 sati. Ja to pamtim kao jedan od najblesavijih događaja iz djetinjstva – prisjeća se Jelena za VICE.

Sindikalna letovališta i legendarno Sutomore

Kao odjek nekadašnje države još par godina su se održavala i sindikalna odmarališta prije nego što su i ona iščezla. Sestre, Martina i Raisa Peterović jedno vrijeme su išli u ljetovalište Beopetrola u Petrovcu koje je nažalost pratilo i trovanje hranom.

– Sjećam se limenih posudica i tri kugle sladoleda u njemu, braon, roze i bijele, tačnije čokolade, vanile i jagode. E pa od tog sladoleda smo se i otrovale. Mazali su nas vodkom i hladili da nas izlače. Ali je ukus piroške na Svetom Stefanu, nakon što smo četiri dana ispuštale dušu, ukus raja. Najbolja piroška ikada – priča mi Martina o iskustvu koje nije zaobišlo nažalost ni mnoge druge.

Međutim, osim toga, sjetila se i ogromne vašarske balerine u Sutomoru u kome su takođe odsijedale i tako dolazimo do te čuvene tačke Crnogorskog primorja kroz koju prolazi i pruga Beograd – Bar.

– Možete da pričate šta god hoćete postoji more i postoji Sutomore. Sutomore je bilo i ostalo mjesto po mjeri radničke klase, sa sladoledom na kugle i luna parkom, dvije plaže i jednom ulicom. Obožavam ga. – staje u odbranu Sutomora Jelena.

Kampovanja, jeftini smještaji i diskutabilna vozila

Naravno, osim sindikalnih odmarališta, postojale su još dvije opcije. Jedni su išli na dobre stare kampove, ali je u Crnoj Gori uvijek bio jako veliki bonus ako ste na obali sa vozilom. Makar to bila Golf dvojka moje porodice ili stara Tavrija, u kojoj se vozio Markom 28, sa porodicom u potrazi za kampom koji je ipak zadovoljavao neki standard. I zato su kola uvijek bila od presudnog značaja.

Smještaj koji vam je zapadao je često bio kocka, plaže su često bile pretrpane i za neke nedovoljne čiste. Imati vozilo pomoću kojeg će se ići u potragu za plažama bilo je krucijalno. Tada je smještaj, kakav god da je, služio samo da se prespava. Dok god su asure, suncobran i ručni frižider u gepeku, sve je super.

– Sjećam se odlazaka na more u Crnu Goru koje ti je tu blizu. Nije bilo ono preko agencija, aranžmani i te fore već ili ideš pa šta nađes dole ili preko nekoga poguraš pa spustiš cijenu i nađes neki smještaj gdje će samo da se prespava, a trudiš se što više vremena da provedeš na plaži. – priča  Uroš, 29.

To me je podstaklo da se sjetim žene kod koje smo svako ljetovanje išli u isti apartman u Krašiće, dok još nisu postali to što su danas. I ono što je bilo najljepše kod svega toga, osim što je smještaj zaista bio pristupačan za smiješne novce, je to što su domaćini gostima često postajali kao neka ljetnja porodica. Iz sezone u sezonu, ne samo što je cijena ostajala ista uprkos ekenomskim dešavanjima, već su padala i zivkanja telefonom za čestitanje novogodišnjih praznika. To se valjda radi sa porodicom, a i valja se sjetite ljudi sa kućom na moru dok u Beogradu veje snijeg i planiraju finansijski manevri za plaćanje struje.

Umjesto zaključka, hvala

Međutim, sve ove priče dio su neke prošlosti i tako je možda najbolje. Morali smo i trebalo je da krenemo dalje, van sankcija, van viznog režima i na žalost sve više van ljetovanja u Crnoj Gori. Ipak želim da vjerujem da smo se barem sa njima, u svakom smislu rastali u miru, i da ću kada budem zaradila milione opet biti rado viđen gost u nekom od fensi kompleksa, ležaljka do ležaljke sa Adrijanom Limom. Do tada, završila bih sa riječima sagovornice Jelene Paligorić.

– Crna Gora je užasno bogata i inspirativna zemlja koja daje mnogo više od stomačnih virusa i ružne arhitekture. Crna Gora je bila mikrokosmos uštipaka i krofni u vrijeme kad se pucalo. To ne smijemo da joj zaboravimo. – kaže ona i stavlja tačku na ovaj tekst.

Preuzeto sa:Vice.com